Kako se okrenuti pozitivnim mislima i onda kada je teško?

Živ čovjek na sve se navikne, posebno na dobro. Možemo imati posao iz snova, vjenčati se s najdivnijom osobom, dobiti milijun dolara i milijun followera na Twitteru i opet ćemo naći nove stvari na koje ćemo se žaliti. Razne filozofije imaju razna objašnjenja za to. Ali sve više pažnje privlače ona neurološka ili mlađa neuropsihološka.

Gotovo svaki dan izađe jedna znanstvena knjiga koja nam otkriva kako možemo “prekopčati” neuronske sklopove u mozgu da bismo bili sretniji.

U tom moru naslova ovih se dana ističe knjiga neuropsihologa Dr. Ricka Hansona “Hardwiring Happiness: The New Brain Science of Contentment, Calm and Confidence” (Nova znanost o zadovoljstvu, miru i pouzdanju). On piše da je naš mozak prirodno programiran da se fokusira na negativno, pa smo zbog toga u stresu i nesretni čak i kad smo okruženi s puno pozitivnih stvari u životu. Život je uglavno težak, ponekad iužasan. Ali može ga se podnositi i bolje nego što to činimo, tvrdi dr.Hanson i nudi gotovo self-helperske savjete temeljene na najnovijim istraživanjima o strukturi mozga. On ne predlaže da izbjegavamo ili potiskujemo negativna iskustva, to bi bilo nemoguće i nezdravo.

Umjesto toga, upućuje da upornim ponavljanjem treniramo mozak da bolje uviđa i pamti pozitivna iskustva tako što ćemo se fokusirati na njih i doslovno ih instalirati u mozak. To neće dovesti do neke samonametnute deluzije, kaže Dr. Hanson, već će automatizam negativnosti postupno zamijeniti automatizmom pozitive, kao kod ljudi kojima zavidimo jer su uvijek nekako sretni, smireni i veseli. Čovjekov karakter, otkrili su znanstvenici, niti je urođen iti je uklesan u kamen. Jednostavnom praksom i upornim malim koracima čovjek može drastično promijeniti način na koji reagira na svakodnevne probleme, može se riješiti strahova, anksioznosti, kompleksa, lijenosti, zavisti, ljubomore i stresa. Problem je, tvrdi i Dr. Hanson, što u to ne vjerujemo iako tvrdi znanstveni podaci pokazuju da je to točno, kultura, odgoj, stare zablude o ljudskom mozgu i ljudskoj psihi, sprečavaju nas da pokušamo ono što su naši davni preci radili kao normalnu stvar, da sami kontroliramo i liječimo svoje misli. Evolucija nas je dizajnirala da budemo savršeno sposobni za preživljavanje, nije se brinula da nam instalira alate za sreću, to danas moramo pokušati sami, jer smo počeli otkrivati kako to učiniti. Glavna ideja knjige Dr. Hansona je “upijanje dobroga”, pri čemu to misli doslovno, ne kao metaforu ili zgodnu self-help parolu.

Praktično, to znači da se prema dobrim stvarima treba ponašati kao prema sadnicama, treba ih svjesno saditi u mozak i tamo ih promatrati, razvijati i čuvati dok se ne ukorijene u neurološku strukturu mozga. To znači potrošiti 10, 20, 30 sekundi dnevno koliko posječno traju pozitivna iskustva i dobro ih prihvatiti, usvojiti, zapamtiti, kao kad pamtimo sadržaj knjige ili filma. Ako se potrudimo i budemo dovoljno koncentrirani da ih ne zaboravimo već iduće sekunde nakon što su se dogodila, ta će se iskustva gomilati u našim neuronskim sklopovima i s vremenom će, kao kad zrna pijeska stvaraju dinu, temeljito promijeniti naše reakcije.

Nećemo ni primijetiti kad se to dogodilo, ali ćemo primijetiti da se nzbog nekih stvari manje nerviramo i da nas nešto što nas je prije na više dana izbacivalo iz tračnica sada uopće ne opterećuje. Klasična je izreka neurologa da se neuroni koji opaljuju zajedno, zavare jedan za drugi. Tako se stvaraju čvrsti uzorci mentalne aktivnosti koje mi osjećamo kao automatske reakcije na određene situacije. Neuronski sklopovi nastaju kroz puno različitih mehanizama a problem je što je naš mozak pristran – lakše i brže sklapa neuronske uzorke iz negativnih nego iz pozitivnih iskustava. Bol će nas momentalno i zauvijek naučiti da nešto ne činimo, ali će trebati mjeseci, možda i godine svjesnog i upornog rada da uklonimo automatski osjećaj nesigurnosti ili ljutnje pred šefovima ili neugodnim osobama, na primjer. Pozitivan stav se vježba i nastaje postupno, nažalost, nema metode koja bi donijela veliki pomak u kratkom vremenu. Pozitivno razmišljanje o definiciji je konceptualno, u potpunosti ovisi o nizu naših misli i zato nema toliko izravan i velik utjecaj na naše emocijetijekom dana. Puno ljudi misli pozitivne misli, ali u trbuhu svejedno osjećaju jad, bijes, tugu ili osamljenost, kao da im pozitiva ne može “sjesti”. Da bi pozitivno razmišljanje postalo djelotvornije od skupa euforičnih misli, tvrdi Dr. Hanson, nužno je da ono prvenstveno bude jasno.

“Važno je biti sposoban sagledavati cijelu sliku, cijeli mozaik stvarnosti, i pozitivnu i negativnu i neutralnu stranu. Nažalost, naš će mozak uvijek htjeti naglasiti negativnu tako da ćemo pozitivnu uvijek morati tražiti svjesno. Nažalost, danas se pod pozitivnim mišljenjem prečesto misli na previđanje ili poricanje negativnog, a to uopće nije to. Presudno za pozitivno mišljenje je jasno i suvislo suočavanje s negativnostima.” kaže Dr. Hanson.

Drugi razlog zašto ono što danas forsiramo kao pozitivno mišljenje nema efekta jest to što ne znamo razliku između aktivacije i instalacije. Kad ljudi pozitivno razmišljaju ili kad imaju jako pozitivna iskustva, ne uzmu onih dodatnih 10-30 sekundi da doslovno instaliraju pozitivno u svoju neuronsku strukturu, samo ga prelete površnim mislima. Dr. Hanson kaže da takva površnost poništava efekt pozitivnog mišljenja.

Pozitivna iskustva koriste naše standardne sisteme pamćenja, idu iz kratkoročnog u dugoročno pamćenje. Ali da bi se to dogodilo iskustvo treba dovoljno dugo držati u kratkoročnom pamćenju da bi “utonulo” dublje i nataložilo se u dugoročnom pamćenju. Koliko to često radimo? pita Dr. Hanson. Čim prođe jedno lijepo malo pozitivno iskustvo, kad smo nešto obavili, pogledali kroz prozor i vidjeli cvijeće, sunačnu ulicu, slatko dijete, kad nam se čokolada topi na jeziku, ne damo si ni pet sekundi nego se bacamo i utapamo na prvu negativnu misao koja čeka na red jer smo od toga napravili cijelu kulturu, mislimo da je na neki bizaran način moralnije brinuti i motati negativne misli po glavi nego biti smiren i zadovoljan normalnim životom. Tako da lijepe trenutke, umjesto da ih hvatamo i skladištimo u mozak, doslovno bacamo u zaborav, bacamo ih u smeće, upozorava dr. Hanson. Istovremeno, za odgovor na situacije koje osjećamo kao prijetnje ne trebamo nikakav napor, taj je odgovor evolucijski, automatski. Ali on se također taloži i to vrlo efikasno i kad ga ne kontrastiramo s jednako vibrantnim doživljajem pozitivnog, on počinje dominirati, “zamagli” um i čak i pozitivne situacije možemo početi doživljavati negativnima i stres prerasta u psihičke i mentalne bolesti. Priroda je predvidjela da u tom, reaktivnom stanju budemo samo vrlo kratko, koliko je potrebno za bijeg ili borbu i da se nakon negativnog iskustva trenutno potpuno vratimo u mir i sreću, kao zebre koje nakon što prežive napad lavova nastave mirno pasti travu kao da se ništa nije dogodilo. Taj mir je responsivno stanje u kojemu bi trebali provoditi što više vremena da bismo ostali u prirodnoj ravnoteži, zdravi. Tijelo se može obnavljati i samo sebe liječiti samo kad je mozak u responsivnom stanju. Isto tako, tvrdi Dr. Hanson, samo se u responsivnom stanju može efikasno učiti iz grešaka i spriječiti buduće stresove reaktivnog stanja. Naknadno nerviranje i repriziranje negativnih iskustava u mislima neće nas učiniti pametnijima nego glupljima. To je, tvrdi Dr. Hasnon, izmjerena i dokazana neurološka činjenica, ali naš odgoj još uvijek je jači od te spoznaje. Naučili su nas da ćemo, što duže budemo lamentirali o negativnim iskustvima, više koristi izvući iz njih, ali znanstvenici tvrde da to ne može biti dalje od istine.

Ako se opustimo, mozak dobrim dijelom sam obradi negativna iskustva i izvuče lekcije iz njih pa se povećava šansa da ćemo kad se situacije koje su ih izazvale opet pojave gotovo automatski pametnije reagirati ako ne budemo previše mislili na njih. Jedan od razloga zašto to ipak činimo je, prema Dr. Hansonu, duboko ukorijenjeno sentimentaliziranje života lovca-sakupljača, što se vidi i u sumanuto uspješnom trendu takozvanih paleo-dijeta i paleo-načina života . Život je danas puno lakši, možemo kontrolirati bol, čuvati hranu, imamo zakone i higijenu. Ali s druge strane, konstantno smo izloženi malom do umjerenom stresu koji dugoročno i neprimjetno podriva naše psihičko zdravlje. Mi još uvijek nismo uvježbali korištenje prednosti našeg razvijenijeg mozga, volje, razuma, samokontrole, olako se i bez velike potrebe prepuštamo njegovim starijim, “animalnijim” segmetnima koje nazivamo instinktivnima iako to obično nisu. Da bismo se izvukli iz toga, Dr. Hasnon preporučuje da zanemarimo kulturologiju, naš ionako relativan dojam o tome što je normalno i navike te da se pokušamo što češće nsjetiti najjednostavnije ali ludo efikasne stvari: da samo fizički sigurni, siti i još uvijek živi. Ako barem na 10 sekundi uspjemo uživati u spoznaji da su naše temeljne potrebe -sigurnost, zadovoljstvo i poveznost – riješene, s vremenom ćemo razviti neurološke supstrate i stvorit ćemo osjećaj zadovoljstva “u trbuhu”, bit ćemo zaista sretni što smo OK a ako i dalje nastavimo tu praksu, s vremenom ćemo razviti sposobnost unutarnjeg zadovoljstva koje neće moći narušiti ni životni problemi.

Zvuči nemoguće? Nema druge nego probati. Neka iskustva, kaže Dr. Hanson, efikasnija su za taj cilj od ostalih. Na primjer, ako bolje obratimo pažnju na trenutke kad se opuštamo, kad se smirujemo ili osjećamo zaštićenima, brže ćemo razviti trajni osjećaj snage i sposobnosti jer ta iskustva “udaraju” izravno na moždane sigurnosne sisteme. Lakše ćemo i brže izlaziti iz reaktivnog stanja i stresa.

Osjećaj zahvalnosti, razdraganosti, postignuća, “udara” ravno na osjećaj ispunjenosti, dokida ono duboko zadovoljstvo koje nas sve muči i toliko je sveobuhvatno da ga više ne primjećujemo. Ako se potrudimo bolje upijati ta iskustva, s vremenom ćemo početi osjećati da nam manje toga nedostaje, imat ćemo osjećaj da svega imamo dovoljno i da se imamo na što osloniti kako bismo stvorili što želimo. Lakše ćemo podnositi gubitke i razočarenja. Pamćenje i upijanje svakog trenutka kad nam je netko pokazao ljubaznost ili naklonost, kad se netko prijateljski ponio prema nama, s vremenom razvija osjećaj povezanosti, dokida strah od izolacije i nesigurnost pa ćemo lakše podnositi odbijanje ili izostavljanje, objašnjava Dr. Hanson. Tako ćemo, jednostavnim dnevnim zahvatima kroz određeno vrijeme ojačati osjećaj da su ispunjene naše temeljne potrebe, napravit ćemo čvrst temelj svoga psihičkog zdravlja. Iako se možda ovako na prvi pogled ne čini tako, to u svakodnevnici može izazvati drastična poboljšanja, fantastičan, smiren osjećaj slobode i radosti bez euforije ili rizika da ćemo postati dekoncentrirani. Kao što je pokazalo toliko teških životnih priča, čovjek može razviti nevjerojatnu psihičku otpornost i sačuvati zdravlje u nevjerojatno neprijateljskim situacijama. Nisu potrebni lomovi i drame da bi se otpornost razvila, Dr. Hanson tvrdi pozivajući se na brojna istraživanja o tome, da čovjek u normalnom životu može sam razviti natprosječnu otpornost na stres i negativnost, iako to redovno vježba. U tome, kaže,fizička aktivnost, sport i fitness nevjerojatno pomažu ali ključan je uporni, dugoročni i dosljedan posao koji svatko mora obavljati na kontroli svojih doživljaja i “reprogramiranje” mozga iz uređaja koji pamti samo loše stvari u napredni stroj za kompletno sagledavanje života i generator sreće.

Nova parola dakle glasi: Život je težak, budimo sretni.

Sanja Simić, Izvor: www.jutarnji.hr/

Prijatelj vašeg uspjeha