Obiteljska priča

Imao je jedanaest godina i kada god bi mu se pružila prilika, lovio bi ribe s doka uz obiteljsku kučicu na otoku usred jezera New Hampsire.

Rano predvečer, dan prije nego što je započela sezona lova na grgeče, on i njegov otac lovili su bucnjeve i grgeče. Kad im se štap gotovo presavinuo na pola, znali su da je na drugom kraju nešto veliko. Otac je s divljenjem promatrao kako dječak vješto dovlači ribu do gata. Bila je to najveća riba koju je ikada vidio, ali bio je to grgeč. Sin i otac promatrali su prekrasnu ribu čije su se škrge svjetlucale na mjesečini.

Otac je zapalio šibicu i pogledao na sat. Bilo je deset navečer, još dva sata do otvaranja sezone lova na grgeče. Pogledao je ribu, pa dječaka.

»Morat ćeš je pustiti, sine«, rekao je.

»Tata!«, zavapio je dječak.

»Bit će još riba«, odgovorio je otac.

»Ne tako velikih kao ova«, povikao je dječak.

Ogledao se po jezeru. Na mjesečini nije vidio ni jedan čamac, ni jednog ribiča. Ponovno je pogledao oca. Iako ih nitko nije vidio, niti bi itko ikada saznao u koliko je sati ulovio ribu, dječak je po boji očeva glasa shvatio da s njim nema rasprave. Polako je skinuo ogromnoga grgeča s udice i spustio ga u tamnu vodu. Stvorenje je zamahnulo svojim snažnim tijelom i nestalo. Dječak je sumnjao da će ikada više vidjeti tako veliku ribu.

Bilo je to prije 34 godine. Dječak je danas uspješni arhi­tekt u New Yorku. Na otočiću nasred jezera još uvijek se nalazi očeva koliba. Danas vodi svog sina i kćeri na isto mjesto na pecanje.

I bio je u pravu. Više nikada nije ulovio predivnu ribu poput one koju je pustio te davne noći. Ali svaki put kad ima kakvu moralnu dvojbu, pred očima mu se pojavi ta riba. Jer, kako ga je učio otac, moral je samo pitanje što je u redu, a što nije. Samo, to je teško provoditi u životu.

James P. Lenfestey

Prijatelj vašeg uspjeha