Osobni brending: Kako pronaći svoje ja kroz rad na sebi?

Znatno prije nego što je Napoleon Hill u svojoj knjizi “Misli i obogati se” ustanovio pojam osobnog brenda, odnosno, osobnog brendinga, mnogi drugi mislioci su svojim mudrim izjavama i spoznajama funkcioniranja svijeta oko nas predstavljali svakog čojveka pojedinačno kao autentičnu jedinku.

Tom prilikom su se mnogi isticali, počevši od daoista u drevnoj Kini, sve do Oskara Vajlda u skorijoj povijesti, sa svojom čuvenom rečenicom koja se i danas prožima kao inspirativna poruka koja kruži medijima i socijalnim mrežama – “Budi ono što jesi, svi ostali su već zauzeti.”

Međutim, da li je čovjek u svakom trenutku svog postojanja zaista ono što jeste? Ovo pitanje sigurno zvuči filozofski i možda na njega ne postoji prikladan odgovor, ali svakako se može razmotriti. Dovoljno je sjetiti se samo koliko puta smo iznenadili sami sebe, ili nekog drugog, nekim svojim postupkom koji “uopće ne liči na nas”, ali je prilika to zahtijevala.

Neminovno je da se čovjek konstantno mijenja, prilagođava svoje unutrašnje mehanizme nepisanim pravilima okruženja, unapređuje vještine koje posjeduje i stječe nove kako bi se što bolje uklopio i postavio u društvu, na poslu, u ljubavi, itd. Dakle, pitanje ostaje da li se naša autentičnost narušava onog trenutka kad se promijenimo, odnosno prilagodimo, ili samo postajemo bolja, odnosno, adaptirana verzija sebe. U današnjem svijetu bi se to moglo nazvati “Ja v2.0”.

Svako od nas razvija set unutrašnjih mehanizama kojima se služi tokom života. Polemika o početku njihovog razvoja se i dalje vodi. Neke novije tvrdnje kažu da se prve postavke strukture naše osobnosti razvijaju još u majčinoj utrobi, iako je popularnija i uvreženija teorija da ih razvijamo tek nakon rođenja. Naša unutrašnja psihička mašinerija kojom se koristimo u životu služi da bi nam osigurala opstanak, zaštitila nas od raznih vrsta napada i omogućila napredak.

Jasno je zašto se vještine koje razvijaju lovci u afričkim plemenima bitno razlikuju od onih koje posjeduju njujorški brokeri, ali šta to dvije osobe koje su odrasle u sličnim uvjetima čini toliko različitim jednom od druge, makar te dvije osobe bili blizanci istog spola, odgojeni od strane istih roditelja, ne odvajajući se jedno od drugog?

Čak i ako se izuzmu svi faktori koji utječu na rani razvoj ličnosti, poput: odnosa majke, a zatim i oca, sa djetetom, socijalizacija sa drugom djecom, težnja za pripadnošću itd., ostaje potreba za individuacijom – potreba da se istakne ono istinsko Ja, odnosno djelo koje će biti stvar vlastitog izbora, odluke i težnje da se osjeti sloboda volje.

Međutim, postoji nešto što čovjeku ne dozvoljava da se istakne onako kako misli i vjeruje da bi trebalo. Iako imamo slobodnu volju da napravimo vlastiti izbor, nikako se ne možemo zaštititi od niza posljedica koje taj izbor nosi sa sobom. Strah od nepoznatog, povrede, smrti, napretka, neuspjeha, uspjeha… je ono što nas drži u mjestu. Koliko god razmišljali o potencijalnim posljedicama naših postupaka, ne postoji način da ih objektivno sagledamo i predvidimo sve.

Strah je zdrav osjećaj. Zahvaljujući strahovima, postojimo danas u ovom obliku. Da se homo erectusi nisu sakrivali po pećinama od grabljivaca i realnih životnih prijetnji, homo sapiens se nikada ne bi razvio, pa samim tim ni moderno društvo. Međutim, upravo u tom modernom društvu gotovo da ne postoji realna osnova za strah. Razvoj čovječanstva nas je doveo do toga da ne postoje stvarne prijetnje.

Možda odgovor leži u tome da strahove stvaramo pod utiskom da nam opstanak zavisi od nečega sa čime se suočavamo, iako svjesno znamo da nije tako. Sa druge strane, možda se u nama javlja mali narcis koji nam govori da će naša Posebnost biti ugrožena ukoliko ne uspijemo u nečemu što smo naumili i što trenutno smatramo svojom suštinskom, odnosno, najstrastvenijom željom.

Koliko puta se samo desilo da smo rekli sebi da nešto nismo u stanju da uradimo samo zato što smo prvi put u tome omanuli, iz jednostavne nespremnosti da se sa problemom suočimo zrelo? Naravno, što postajemo stariji i zreliji, takve situacije se sve rjeđe javljaju, jer stičemo toleranciju na frustraciju i gradimo sposobnost za rad. Posvećenost i ljubav prema nekoj ideji, odnosno, želji i volja da se ona sprovede u djelo su takođe dobri pomagači u našem putu ka zrelom radnom odnosu sa sobom.

Izvor: www.lovesensa.rs

Prijatelj vašeg uspjeha