Paganinijeva žica

Život često nije onakav kakvim ga očekujemo. Uvijek se pojavi neka nepredvidiva situacija koja nas izbaci iz takta. Bilo da se radi o neposlušnom djetetu kod kuće, svađi s kolegom na poslu ili prepirci s bračnim partnerom, neostvarenom cilju ili nečemu sličnom, ne treba nam mnogo da počnemo jadati nad svojim životom i odustanemo od borbe. No kamo vodi to naše ponašanje?

Razmišljajući o problemu u kojem se nalazimo mi zapravo započinjemo proces samouništenja, umjesto da se okrenemo onome što funkcionira, mi se okrećemo onome što ne funkcionira. Nadalje fokusirajući se na tome počinjemo određivati pravac u kojem će se odvijati naš daljnji život, a to je pravac izgovora, pravac u kojem je netko drugi kriv za to naše stanje. Umjesto da potražimo izlaz i rješenje, započinjemo glasno ili tiho jadikovanje nad svojim životom.

No to može, i mora biti drugačije. Svjedoci su tome brojni ljudi koji su i u tragičnim životnim situacijama pronašli neočekivano rješenje. Proktivni ljudi zahvalni su upravo tim kriznim situacijama koje su im otvorile nove horizonte u životu. Upravo ti kritični momenti postali su prekretnice koje su donjele novi standard, kvalitetu i pobjedu. Jedan od najboljih primjera takvog načina razmišljanja i djelovanja jest primjer velikog glazbenika Niccola Paganinija. Donosimo jedno snažno svjedočanstvo iz njegovog života.

Na jednom je koncertu, kako svjedoči priča, izvodio neko prilično složeno glazbeno djelo. No u predposljednjoj skladbi koncerta pukla je jedna žica na njegovoj violini. Iako mu se na licu pojavio izraz iznenađenja, nastavio je izvedbu bez prekidanja, kao da se ništa nije dogodilo. No, to nije bio kraj. Za nekoliko trenutaka pukla je i druga žica, a potom i treća. Čitavu su publiku čudile te tri žice, koje su visjele s njegove violine, dok je on i dalje svirao samo na jednoj, jedinoj žici.

Kada je koncert završio publika je oduševljeno ustala na noge, dajući gromoglasni pljesak velikom umjetniku. Nakon što su se ovacije stišale, Paganini je zamolio publiku da ponovno sjedne, te iako su svi znali da su gotovo nikakve šanse da će odsvirati bis, ipak su se vratiti u svoja sjedala. Paganini je tada podigao svoju violinu da ju cijela dvorana može vidjeti, dao dirigentu znak, i započeo posljednju skladbu. Na svojoj jednožičnoj violini na oduševljenje svih prisutnih veličanstveno je odsvirao završnu skladbu koncerta, dok je publika u čudu sve to promatrala. Što nam ovaj snažan primjer poručuje? Što iz njega možemo naučiti?

Mi u životu, slikovito rečeno, sviramo na stotine žica, no kada nam samo jedna od njih pukne, odustajemo od svega. To nam pokazuje koliku moć dajemo okolnostima, a koliko zanemarujemo svoju slobodu izbora. Upravo u tim trenucima, kada želimo odustati, trebamo se prisjetiti ljudi koji oduševljeno govore o životu i žive ga u potpunosti, iako su uskraćeni za mogućnosti koje mi imamo, primjerice Nick Vujicic i mnogi drugi.

Budimo dakle svijesni da je naš život niz mogućnosti i da se nemamo pravo žaliti dokle se pred nama nalazi makar jedna. Zato radosno živimo svoj život i budimo zahvalni za one brojne potencijale koje posjedujemo, jer samo takav stav prema životu može nas odvesti prema uspjehu i pobjedi.

Mario Žuvela

Prijatelj vašeg uspjeha