Treba jednom pogledati u sebe i priznati: „To sam ja, pa što?

Prolazi tako čovjek kroz različite životne faze, stekne mnoga znanja i vještine, upozna mnoge ljude, prođe kroz brojna životna iskustva a da nikada ne postavi jedno jednostavno pitanje: “Tko sam?”

Zna tako čovjek mnogo stvari o zemlji i svemiru, zna mnogo o ljudima oko sebe, nekada i više nego što oni misle da znaju, zna sve događaje u svom mjestu ali stoji stranac pred sobom i pita se tko je ta osoba koju nekada zna pogledati u ogledalo.

Sve je to zbog straha od sebe, straha što bismo sve u nutrini sebe mogli naći a onda bježimo na sve strane da svim i svačim ispunimo svoje vrijeme samo da ne bismo ostali sami i da nas ne bi zaokupile neželjene misli. Može se bježati neko vrijeme ali sve to život vrati, dovede te pred goli zid kroz neki poraz, gubitak, bolest, razočarenje, izdaju i onda se moraš suočiti s onim pred kime si uvijek bježao i koga si uvijek zanemarivao.

Koliko je tu ostalo želja koje su prigušene, potreba o kojima nitko ne brine, rana koje su potisnute, uvreda na koje nikada nisi čuo riječ „oprosti“. Koliko je ostalo zanemarivanja od najmanjih dana i koje si pokušao nadomjestiti nečim drugim, koliko je ostalo snova kojima nisi dao druge prilike jer si se jedanput spotaknuo o njih? Koliko je ostalo neisplakanih suza jer nisi sebi to mogao dopustiti? A koliko je samo odbijanja?

Koji je to golemi vulkan u svima nama koji trenutno drijema i kojemu je samo pitanje trenutka kada će eruptirati? Treba s vremena na vrijeme postati svjestan svih tih stvari da nas ne napadnu u teškim trenucima kada ne budemo imali snage braniti se i boriti. Treba jednom otpustiti sve ono što se može otpustiti, zacijeliti rane i krenuti dalje. Treba jednom sebi reći „To sam ja, pa što? I onda s mirom nastaviti dalje živjeti svoj život ne dopuštajući zantiželjnicima da u njega zabadaju nos. Prihvatiti sebe i poći dalje. Lakše se ide!

Mario Žuvela

Prijatelj vašeg uspjeha