Pomahnitaju ljudi kada ostanu bez nade i cilja!

Pomahnitaju ljudi kada ostanu bez nade i cilja, ne zato što se nešto strašno dogodilo u njihovim životima, nego zato što nemaju čime ispuniti svoj život, nemaju se za što uhvatiti.

Praznina boli više od svega. Pomahnitaju ljudi kada ne znaju što će sa sobom i puste da njihovu pažnju zaokupe jedino pametni telefoni u njihovim rukama te skrolajući tako tone svakodnevnih besmislica i beznačajnosti koje im u životu ne trebaju s njima popunjavaju tu svoju unutarnju prazninu.

Pomahnitaju ljudi kada prihvate svoje iluzije kao jedini i besprijekorni pogled na svijet i onda sve one koji drugačije razmišljaju, osjećaju i djeluju karakteriziraju kao nazadne, neinformirane i glupe. Pomahnitaju ljudi kada počnu mrziti one koji su ih povrijedili i kada se počnu gušiti u tom svom osjećaju koji ih sve dublje gura u propast nemajući snage distancirati se od svega i pogledati stvari iz neke druge perspektive.

Pomahnitaju ljudi kada unište ono najbolje u sebi zbog nekih sitnih interesa ili neke materijalne pogodnosti i kada ne daju sebi prilike da uspore u životu, a pritom se žale kako ih život satire i guši.  Pomahnitaju ljudi kada pomisle da su boga uhvatili za bradu kada postignu neki uspjeh i pritom zaborave sve stare prijatelje koji su im pomagali da dođu do toga cilja, te se počnu ponašati kao neke umišljena derišta.

Pomahnitaju ljudi kada se odreknu svojih snova samo zato što im je netko rekao da ne vrijede, da nisu sposobni a onda traže načina i dokazuju se krivim osobama, na krivi način, u krivo vrijeme. Umjesto da u miru žive svoj život pomahnitaju jer izgube kompas misleći da je brzina važnija od smjera i da je tuđe mišljenje važnije od njihovoga. Gledaju tada svoj život kao život nekog stranca pitajući se što se s njima dogodilo.

Mario Žuvela

Prijatelj vašeg uspjeha