Jedan je beduin vodio karavanu deva. Svake večeri skidao bi devama teret i vezao ih za klinove zabijene u zemlju. Jedan kraj užeta vezao bi za devinu njušku, a drugi za klin. Nakon toga mirno je spavao.
Jedne je večeri počeo vezivati deve kad je ustanovio da mu nedostaje klin i konopac za jednu. Postavio je devu na njeno mjesto, a zatim napravio pokrete rukama kao da joj vezuje konopac za njušku. Uzeo je čekić i udarao po zemlji kao da zabija klin, a na kraju napravio pokrete kao da konopac veže za klin.
I što se dogodilo? Deva se cijelu noć nije pomaknula.
Sljedeće jutro karavana se spremala krenuti. Svaku je devu odvezao osim one koja i nije bila vezana. Sve su se deve podignule i krenule, osim te nevezane. Čovjek pomisli najgore. Tada se sjeti da je sinoć i nju “zavezao”. Priđe joj i malo povuče za njušku kao da odvezuje konopac. Zatim se sagne i čekićem izbije zamišljeni klin, a potom odmota zamišljeno uže. Istog se trenutka deva ustala, potrčala i pridružila pridružila krdu.
„Tako i nas, naša uvjerenja vežu čak jače od bilo kojih konopaca. Ono što vjerujete postaje vaša stvarnost kojom činite projekciju na mogućnosti, moguća rješenja i na kraju se reflektiraju i zbrajaju u ishodima vaših pothvata. Postajete sami ono što vjerujete o sebi. Za ono, za što ste uvjereni, tražite i dokaze koje ponovo podupiru istu priču. Druge mogućnosti ni ne tražite.“
Izvor: www.iq-institut.hr/
