PROLJETNA BAJKA

 

 

 

 

 

U dvorcu godišnjih doba budi se sanjivo proljeće.
Proteže se, trlja oči i briše ruke o zelenu pregaču na kojoj su se  pojavili cvjetići.
– Napokon! – uzvikne zadovoljno.
– Što napokon? – upita pjenušavi oblačić.
– Napokon evo cvjetića. To je znak da je došlo moje vrijeme – reče i nastavi – Ja sam vila Proljeće.
Živim u dvorcu godišnjih doba.Tamo sam najmlađa. Dosadilo mi je spavati u sjemenci, trpjeti snijeg  i tamu u zemlji. Ljuta sam na Zimu jer se sve sporije povlači.
– Ja sam ljut na Zimu jer me cijelo vrijeme gura u kut. Ona ne  voli male bijele
oblake kao što sam ja- povjeri se Oblačić Proljeću i pomisli: Prava je ljepotica, mlada  i vesela, a ne onako mrgodna kao Zima.
Mlada je vila uistinu bila prekrasna: u kosi je imala vijenac  od tratinčica, predivnu pregaču posutu cvjetićima  i cipelice od mekane trave. Proljeće nježno pogleda bijeli Oblačić  i reče mu:
– Sviđaš mi se. Mlad si i lijep kao prve travke,a nježan kao  maslačkova lampa.
– Maslačkova lampa, što je sad to?- pomisli u sebi Oblačić, ali ne  reče to na glas kako ne bi ispao prava neznalica.
– Ti si moja vila. Volim cvijeće i darovat ću mu svoje tople  suzice da se veselije smiješi Suncu – izjavi Oblačić ponosan na svoju ideju.
– Što onda čekamo?- upita veselo Proljeće.- Krenimo na livade i u šume.
– Idemo! – prihvati Oblačić. Osjetio se važan jer napokon i on nekome treba.
S visine je gledao gdje sve Proljeće treba prosuti cvjetiće s  pregače, a mlada vila poskakivala je po livadi i budila uspavane lukovice i korjenčiće. Uživali su u zajedničkom radu.
– Hej, Proljeće, sad ulazimo u šumu. Tu ima puno posla – objavi  Oblačić s visine.
– Znam. Šume su velike i imaju puno stanovnika. Sve treba  probuditi i najaviti im novo doba – reče vila Proljeće.
– Tako si mlada a puno toga znaš – oduševljeno će Oblačić.
– U dvorcu godišnjih doba rado razgovaram s mudrom Jeseni. Od nje sam puno naučila
o svijetu i o životu. Njezini savjeti su mi dragocjeni. Ponekad sam mislila kako je dosadna i  gnjavi me, ali sada vidim kako je dobro razgovarati  sa starijima.
– Nastojat ću to upamtiti – reče Oblačić i doda – Idem malo odrijemati, a ti me pozovi kad ti zatrebam.

  1. dio

Umoran od dugoga putovanja Oblačić je zadrijemao iznad dimnjake kučiće na početku sela. Trgnuo se kada je začuo tužan starački glas:

– Bože, pomozi mi da lakše podnesem ovu samoću.

– Oh, jadna bakica. Znam kako se osjeća. I ja sam bio usamljen dok nisam upoznao Proljeće. Samoća je vrlo teška – pomisli Oblačić i krene natrag u šumu po Proljeće.

Proljeće je neumorno radilo. Prosipalo je ljubičice, jaglace i šumarice. Bojilo ih je u plavu boju neba, žutu boju sunca i bijelu boju svoga prijatelja Oblaka. Posipalo je pupove po drveću i zadivljeno promatralo svoje djelo.

– Sreća što sam te našao prije mraka – reče Oblačić.

– Moraš brzo sa mnom.

– Što je tako žurno? Zar nisi pošao na odmor? – radoznalo će Proljeće.

– Pođi sa mnom pa ćeš vidjeti – reče Oblačić – pričat ću ti putem.

Stigli su do kućice na početku sela.

– Bakica je jako tužna jer je sama. Moramo joj nekako pomoći- reče Oblačić.

– Ali kako? – upita Proljeće

– Ja znam samo prosipati cvijeće i buditi prirodu.

– Ja mislim da cvijeće može uljepšati život. Smisli nešto – navaljivao je Oblačić.

– Mogu posaditi mirisne ljubice- reče Proljeće – I moja baka Zima voli ljubice.

Proljeće razgrne pregaču i iz nje istrese mirisne ljubice uz kućni prag. Oblačić je zavirio u kuću. Ugledao je baku kako ustaje i kreće prema vratima.

– Oh, prve ljubičice! Kako krasno mirišu!- reče baka, prigne se do ljubica i nježno im pomiluje latice.

– Sad imam o kome voditi brigu i neću biti sama. Hvala ti Bože, što si uslišio moju molitvu.

Na listovima ljubica pojavile su se kapljice rose. Možda su to suzu radosnicu pustili Proljeće i Oblačić.

Nije ni važno, glavno je da su bili zadovoljni jer su nekoga usrećili.

– Zaslužili smo odmor –  sanjivo zijevne Proljeće.

Prve sunčane zrake probijaju se kroz mrak. Budi se novi dan.
– Oho ho, oho ho, danas bit će veselo! – pjevuši Oblačić.
– Još mi se spava. Ne želim ustati – žali se pospano Proljeće.
– Vidi se da si najmlađa u dvorcu. Moramo raditi. Sjeti se kako  si jučer bila  sretna  jer si baki uljepšala dan – podsjeti je Oblačić prijateljski.
– Imaš pravo – postiđeno će Proljeće – pogledat ću što radi bakica.
Bakica je grabljicama ravnala zemlju oko cvijeća. Na licu joj se  vidjelo zadovoljstvo.
To obraduje mlado Proljeće i ono se odmah razbudi.

  1. dio

– Želim proći kroz sva mjesta i upoznati ljude – reče veselo Proljeće.
– Znaš, ljudi su uvijek u žurbi i nemaju vremena – upozorava je Oblačić.
On je često, s visie gledao ljude koji stalno nekamo jure.
– Vidjet ćeš kako će me primjetiti kad prospem cvijeće putem!
Oblačić nije želio razočarati Proljeće. Krenuli su u grad.  Neumorno su posipali cvijeće koje  je snažno mirisalo, ali malo se ljudi zaustavilo i primjetilo  ljepotu oko sebe.
Proljeće tužno reče Oblačiću:
– Nije ni čudo što je bakica osamljena. Ovi ljudi ne vide ni ono  što je pred
njima.
Baš kad je Oblačić želio ohrabriti Proljeće, u park uđu dvije djevojčice.
– Sutra je Cvjetnica. Moram potražiti cvjetne glavice, a još  nisam vidjela ni
jednu ljubičicu – reče jedna od djevojčica.
– Pogledat ćemo ispod onoga grma – savjetuje ju druga.
– Što žele ove djevojčice?- upita Proljeće.
– Ne znam. Prvi put čujem za cvjetnicu, ali to sigurno ima veze  sa cvijećem –
zaključi Oblačić i dometne – Pođimo za njima pa ćemo doznati.
Djevojčice su stigle do grma gdje je Proljeće malo prije istreslo  cvjetiće
ljubica sa svoje pregače. Zadivljeno su ih promatrale i sagnule se do njih. Proljeće je bilo  presretno jer je netko primjetio njegov trud.
– Nemoj ih ubrati. Tako su  lijepe i divno mirišu- reče prva djevojčica.
– Ali, u čemu ću se umiti? Svake godine se umijem u cvjetnim  laticama – reče druga  djevojčica i krene ubrati ljubice.
Proljeće je slušalo i nije moglo vjerovati u to što čuje. One će  otrgnuti latice
i uništiti sav trud koji su uložili.
– Pa to je strašno!
Svakako to mora spriječiti, ali kako?!
– Imam ideju! Brzo pusti svoje suze i otjeraj djevojčice dok ne  saznamo zašto im  trebaju latice – reče Proljeće  i žurno protrese Oblačić.
Na park se srušila jaka kiša. Djevojčice brzo potrče u zgradu ne  ubravši
ljubičice.
– Požurimo se saznati što više o Cvjetnici – reče Proljeće.
Saznali su da se uoči Cvjetnice stavljaju cvjetne latice u vodu  koja se ostavi na prozoru kako bi se umili anđeli.
Na Cvjetnicu se cijela obitelj umiva u toj vodi. To ih povezuje i  sjećaju kao da ih anđeli ljube.
– To je divno! Drago mi je što im darujem cvjetne latice. Tako i odrasli ljudi
primjete ljepotu oko sebe i sreću svoje djece.
Više se ne ljutim na djevojčice. Prestani liti suze – reče  Proljeće uplakanom
Oblačiću.
Oblačić rado posluša. I on bi se rado umio u vodi mirisnoj od  cvjetnih latica i da ga anđeli ljube, ali to je nemoguće.
Djevojčice su, poslije kiše, došle u park i ubrale cvjetiće.
Uzbuđene i sretne ušle su u zgradu, a sretni su bili i Proljeće i Oblačić.
– Tako je malo potrebno za sreću, a ljudi su često nesretni –  zaključi Proljeće.
– Treba im vratiti osmijeh na lice i u srce- reče Oblačić.- Prije  su se ljudi
veselili svemu, više su se družili i bili sretni, a danas nemaju vremena jedni za druge.
– Otkud sve to znaš?- začuđeno ga pogleda Proljeće,
– E, to je već druga priča- zagonetno reče Oblačić i namigne Proljeću.

  1. dio

Proljeće i Oblačić pošli su natrag u šumu.
Jutros su cvjetovi umiveni rosom zamamno mirisali. Izvukli su  uspavane kukce, radišne mrave, bumbare, leptire i pčelice. Njihovo zujanje zvučalo je kao najljepša glazba.
– Ovo je nešto najljepše što sam doživjela!- ushićeno reče mlada vila Proljeće.
– I ti si zaslužna za tu bajku u prirodi – veselo će Oblačić.
– Danas ćemo još uljepšavati. Od velike si mi pomoći – pohvali ga Proljeće.
Oblačić je blistao od sreće. Ova čarobnica želi njegovo društvo! Znao je da nije od velike pomoći jer je svu ovu ljepotu stvorilo  Proljeće. Ipak, drago mu je što se nije uzoholilo. Veseli i dobre volje nastavili su posao.
Priroda je postala živahna i raspjevana.
– Ovo je čudo – ploveći iznad rascvjetalog drveća uzvikne Oblačić.
Promatrali su grančice i bili su zadovoljni. U krošnjama je šumio  vjetar. Ptice su gradile gnijezda. Iz grmova su uplašeno virili zečići. Sve je bilo u pokretu.
– Za danas je dosta posla i uzbuđenja. Pođimo na odmor – predloži Proljeće.
– Idemo do naše bakice. Tamo ćemo se odmoriti – prihvati Oblačić  jer je i on bio umoran.
Baka je upravo ulazila u kući i u ruci je nosila grančice masline.
– Sutra je nedjelja. Odmorit ćemo se i pokušati što više saznati  o Uskrsu – zijevajući reče Oblačić,  svojim bijelim velom zagrli Proljeće i utone u san.
Nedjelja je. Baka je rano ustala. Proljeće i Oblačić ugledaju bakicu kako odlazi  stazom noseći grančice.
– Pođimo za njom – predloži Oblačić i uhvati vilu Proljeće za  pregačicu da brže idu.
Pratili su baku do mjesta gdje se okupilo dosta ljudi. Saznali su  da je to crkva. Svi su ljudi u rukama držali grančice i veselo razgovarali.
– Gle, ulaze u crkvu! Tako bih volio vidjeti što se u crkvi  događa – reče Oblačić i proviri u crkvu.
Bio je ushićen, svirala je lijepa glazba, svi su pjevali i lica su  im bila smirena.
Podigli su grančice na blagoslov. Čuo je što je Uskrs. Bilo mu je žao Isusa. Saznao je što je uskrsnuće i žrtva. I što znači bezgranično ljubiti druge. Isus je ljubio ljude i  životje, na križu,  dao za njh. To je najveća ljubav. Na Uskrs počinje novi život jer je Isus uskrsnuo od mrtvih.
Oblačić je pričao i pričao o Uskrsu. Vila Proljeće nije baš sve  razmjela, ali je shvatila da je Isusova ljubav prema ljudima bila velika do neba i više.
– Tako sam sretna što su svi ovi blagdani u moje vrijeme. Moram  dati sve od sebe da doprinesem  veličanju Isusova uskrsnuća i ljubavi – reče vila Proljeće.
– Rado ću ti pomoći. Uljepšat ćemo prirodu, darovati joj svečano  ruho kako bi tako lijepo odjevena dočekala  Uskrs- reče Oblačić.
– Znaš Oblačiću, ti si mi pomogao da budem bolja- svečanim glasom  reče Proljeće.
– Ja? O čemu pričaš? – zbunjeno će Oblačić.
– Ljepota je u darivanju cvijeća bakici i  djevojčicama .Ljepota  je u ljubavi, a ti si me naučio kako se  daruju cvjetovi ljubavi – reče Proljeće.
– A Isus?- upita Oblačić.
– Mislim da je On želio naš susret da bih ja postala pažljivija prema drugima. Priznajem, bila sam malo sebična – posramljeno reče Proljeće.
Oblačić je nježno zagrlio svoju prijateljicu. Prvi put je mali  brbljavac ostao bez riječi.
Od tada su cvjetovi i njihovo darivanje znak ljubavi i prijateljstva.
Svakog ožujka vila Proljeće obiđe prirodu i daruje nam ljepotu  začinjenu zrncima ljubavi.

Kraj

Jadranka Bralić

 

 

Prijatelj vašeg uspjeha

Related posts

Prometna nesreća
PRIČE

Prometna nesreća

1. siječnja 2015.

Vrana
PRIČE

Vrana

19. kolovoza 2012.

Svađa u obitelji
PRIČE

Svađa u obitelji

5. listopada 2012.