Raširenost depresije – posljedica trenda zatvaranja u sebe i udaljavanja od drugih

Prema austrijskom sociologu Prischingu, starim vrlinama pripadaju: stabilnost, pouzdanost, kontinuitet, a novima spremnost na promjene, otvorenost, spremnost na izmjene, kratkoročnost, mobilnost.

Danas hodočasnike zamjenjuju lutalice, vagabundi, turisti, igrači. Svi oni imaju različitu životnu koncepciju, ali im je zajedničko fragmentirani, diskontinuirani, šaroliki i rastrgani život. Svi oni žive trenutak, razvijaju površni identitet, skloni su riziku.

Danas dominira hedonistički koncept smisla života. Stalno na istom mjestu predstavlja sklerozu. Socijalne veze podvrgnute su pritisku fleksibilnosti i mobilnosti. Vanjsko nomadsko ponašanje seli se u našu unutrašnjost, gdje dominira promjenljivost stavova, principa svjetonazora. Ne smirujemo se u identitetu s kojim igramo. Prema svojoj egzistenciji imamo površan odnos. Tko se drži jednog životnog koncepta, nije suvremen. Loptu treba držati u zraku. Svaka pojedina uloga biva kroz interpretaciju, shvaćanje njenog nosioca maksimalno individualizirana.

Prema Prischingu, dominira spontani teatar, sposobnost svoj »ja« obraditi, modificirati, prezentirati i očuvati u različitim situacijama. Nije dovoljno sa sobom doći na kraj nego i s insceniranjem u socijalnom ambijentu. Mora se učiti tehnika svog insceniranja, prezentiranja svog identiteta, sve o sebi izgovoriti. Pojavljuje se generacija u kojoj svaki želi slušati samo sebe. Na razini intimnosti partneri moraju raditi na svojim osjećajima i upravljati njima, rješavati probleme i razvijati svoj potpuni potencijal. Nestaje razlika između javnosti i privatnosti. nema više razloga drugima skrivati svoje tajne. Nesramnost se honorira kao otvorenost.

Nedavno me jedna novinarka u intervjuu zapitala što ja mislim o tolikoj raširenosti depresije u današnjem društvu; odgovorio sam da je to posljedica, između ostalog, i intenzivnom trendu zatvaranja u sebe i udaljavanja od drugih, slušanja samo sebe, a malo drugih oko sebe, grozničave potrebe pričati o sebi, a bez interesa za slušanje sličnih priča drugih oko nas.

Da bi ljudi bili sretni i zadovoljni, moraju naučiti slušati sebe, ali i druge, pričati o sebi, ali i zainteresirano slušati tuđe priče, izražavati svoje pozitivne a ne samo negativne emocije, s drugima se svađati, ali i iskreno pomiriti, prihvatiti ne samo sebe nego i druge, veseliti se sličnima ali poštovati i različite, ne dijeliti dijagnoze niti sebi a niti drugima, ne mrziti niti sebe niti druge, voljeti sebe i druge. Moramo shvatiti da ne možemo mnogo bez sebe, ali još manje bez drugih. Trebamo sebe i druge!

Dr. Pavao Brajša

Prijatelj vašeg uspjeha