Roditelji s riječima i bez njih

Roditelji šalju jedno drugome poruke riječima, ali i mimikom, držanjem tijela, gestama, modulacijom glasa, kontekstom, tj. okolnostima u kojima komuniciraju itd. Riječima često izražavaju ono što misle da bi trebali misliti, a bez riječi ono što stvarno misle. Neverbalnom komunikacijom određuju stvarno značenje verbalno komuniciranih sadržaja, koje na taj način ili potvrđuju ili obezvređuju. Ono što se stvarno događa među njima manjim se dijelom izražava verbalno a većim neverbalno.

Mogu se riječima složiti, a bez njih ostati na različitim međusobno suprotnim pozicijama i stvarno se ponašati, ne prema onom u čemu su se riječima složili, nego prema onom što svaki od njih misli. Dijete sluša što roditelji govore, ali još intenzivnije zapaža i doživljava njihovo međusobno ponašanje i ono što jedno drugom poručuju bez riječi, tj. ono što jedno o drugom i o izgovorenom stvarno misle.

Neizgovoreno snažnije djeluje na dijete negoli izgovoreno. Odatle golema važnost neverbalne međuroditeljske komunikacije za odgoj i razvoj djeteta. Djeca su osjetljivija na ono što se među roditeljima stvarno događa nego na ono što oni izgovaraju. Trenutačno, a pogotovo kasnije ponašanje djece više je rezultat onoga što su kod roditelja vidjeli i doživjeli nego što su od njih čuli. Budući da je neverbalna komunikacija višeznačna, tj. može imati različita značenja i biti osnova i međusobno suprotnim tumačenjima, postoji uvijek vjerojatnost izazivanja konfliktnih i kriznih stanja među roditeljima, a neželjenog reagiranja i stresogenog djelovanja kod djece.

Zbog toga je vrlo važna mogućnost, sposobnost i sloboda roditelja razgovarati i o onome što misle i osjećaju a ne govore, o doživljenom a neizgovorenom u njihovim odnosima kao u odnosima prema djeci. Prešućeno a pokazano u međuroditeljskim odnosima ima važnu ulogu funkcioniranju našega roditeljstva. Često je ono o čemu razgovaramo samo manji dio onoga što se među nama događa, Bez riječi ali u našem ponašanju pokazano može kod sugovornika izazvati različita tumačenja i na taj način izazvati mnoge nesporazume i konflikte. Sve to važi i za komunikaciju roditelja.

Ne bih dijelio roditelje na dobre i loše, manje ili više uspješne, nego na one koji prekidaju i one koji nastavljaju razgovarati. Njihova neslaganja i konflikti nisu toliko važni koliko nastavljaju li ili prekidaju u toku njih i nakon njih međusobno komuniciranje riječima a ne samo šutnjom uz namrgođeno i ljutito lice. Nemojmo zaboraviti da i djeca na svoj način tumače ono što vide a ne čuju kod roditelja. To ne mora odgovarati niti stvarnosti, a pogotovo ne našim namjerama i željama.

Pavao Brajša

Prijatelj vašeg uspjeha