Ruža

Njemački pjesnik Rilke boravio je neko vrijeme u Parizu. Idući na sveučilište svakog je dana u dvorištu svoje prijateljice Francuskinje prolazio vrlo prometnom ulicom.

Na tom putu, iza jednog ugla, redovito je sjedila neka prosjakinja, koja je od prolaznika tražila milostinju. Sjedila je uvijek na istom mjestu, nepomična kao kip, s ispruženom rukom gledajući u zemlju.

Rilke joj nikada nište nije udijelio, dok je njegova prijateljica znala spustiti koji novčić.
Jadnog dana mlada žena začuđeno upita pjesnika:”Zašto nikada ništa ne daš onoj sirotici?”
” Trebali bismo udijeliti nešto njezinom srcu, a ne u ruke” odgovorio je pjesnik.
Slijedećeg dana Rilke se pojavio s prekrasnom, tek procvalom ružom. Stavi je prosjakinji u ruku i htjede proći.
Tada se dogodi nešto neočekivano. Sirotica je podigla oči , pogledala pjesnika, brzo ustala, uzela njegovu ruku i poljubila je. Otišla je stiščući ružu na grudima.
Cijeli tjedan nisu je vidjeli. Osmoga dana pojavila se na istom uglu. Bila je nijema i nepokretna kao i uvijek.
“Od čega je živjela sve ove dane, kad nije ništa dobila?” upitala je mlada Francuskinja.
“Od ruže”, odgovori pjesnik.

Bruno Ferrero

Prijatelj vašeg uspjeha
  • LJUBAV,

    Ljubav je naj jaca! Ruza, joj je dala ono sto je prizeljkivala… Sirota, vise nije osjecala-potrebu ni’zacim… Nastavila je i dalje,svojim zivotom!