Sindrom izgaranja: Moda, epidemija ili nešto treće?

Sindrom izgaranja je tokom posljednjih desetljeća veoma istraživan fenomen u sjevernoameričkoj i zapadnoeuropskoj kulturi. Osnovni razlog za to su posljedice koje se na osnovu njega mogu predvidjeti, a koje se kreću od smanjene produktivnosti i loših socijalnih odnosa na radu, do ozbiljnog narušavanja psihofizičkog zdravlja.

U nekim zapadnoeuropskim zemljama (kao što su Švedska i Nizozemska), sindrom izgaranja je prepoznat kao zvanična medicinska dijagnoza. U našoj zemlji je ovo akademski prepoznat fenomen, ali je broj znanstvenih istraživanja koji se njime bavi još uvijek skroman, dok programa prevencije koji se provode u praksi gotovo i da nema.

Posljednjih godina domaća stručna javnost daje veći značaj ovoj temi koja se sve češće obrađuje na različitim stručnim skupovima, ali se stječe utisak da to sve još uvijek nema željenih utjecaja na praksu (prije svega mislimo na provođenje programa prevencije). S druge strane, postoji mnoštvo tekstova, kako na internetu tako i popularnoj literaturi, koja podižu svijest našeg stanovništva o ovoj pojavi, ali ih i zbunjuju.

Rezultati istraživanja autora ovog teksta, kao i kolega koji se bave ovom problematikom u našoj regiji, govore o tome da smo ili masovno „sagorjeli“, ili da smo skloni pretjerivanjima (iz različitih razloga, nekad to jednostavno može biti izraz nezadovoljstva sa kojim ne znamo kako izaći na kraj, nekad je i apel za pomoć, a nekad smo možda malo i razmaženi). Ovaj posljednji zaključak polazi od toga što nerjetko intenzivnu „sagorjelost“ dobijamo u profesijama koje se kulturološki ne doživljavaju kao stresne. S druge strane, ni pojava ni intenzitet izgaranja ne zavise (samo) od vrste i obima posla, već i od ličnih karakteristika osobe. Također, instrumenti koje koristimo za ovu namjenu obično su napravljeni za sjevernoameričku i zapadnoeuropsku populaciju, i možda nisu dovoljno prilagođeni našoj kulturi.

Ovaj tekst će se baviti onim što sindrom izgaranja stvarno jest kako bi bio lakše prepoznat, uz poneki koristan savjet o tome kako ga sprječiti, a ako se mora, i liječiti.

 

O čemu se zapravo radi?

Izgaranje (u našem jeziku i sagorjevanje, ili na engleskom “burnout”) kao psihološki pojam uveden је u medicinski rječnik i priznat u stručnoj literaturi 70-ih godina dvadesetog stoljeća, kada ga je Herbert Frojdenberger opisao i definirao kao postepen gubitak motivacije i emocionalnu “istrošenost”, usljed nezadovoljstva rezultatima uloženog napora, primjećenog kod mladog medicinskog osoblja u radu sa ovisnicima. Primjetio je da se tu vjerovatno radi o istovremenom djelovanju više faktora: zahtjeva specifičnih za to radno mjesto, a još više osobnih osobina i očekivanja.

U isto vrijeme, za fenomen iscrpljenosti,  kroničnog cinizma i pogoršanja međuljudskih odnosa kod zaposlenih u humanističkim i pomagačkim profesijama, počinje se interesirati i Kristina Maslak u cilju njegovog naučnog istraživanja.

Najprihvaćenija, ujedno i najčešće citirana definicija, izgaranje određuje kao sindrom koji se sastoji od sljedeće tri komponente:

  1. Emocionalne iscrpljenosti, koja predstavlja reakciju organizma na stres i opisuje se kao kontinuirano “trošenje” emocionalnih resursa osobe i karakterizira se kroničnim neraspoloženjem i apatijom.
  2. Depersonalizacije, koja se karakterizira ciničnim stavom i doživljajem otuđenosti od ljudi na radnom mjestu. To se često ne odnosi samo na kolege, već i na klijente ukoliko je rad sa ljudima sastavni dio posla.
  3. Doživljaja umanjenog osobnog postignuća, koje se ogleda kroz negativno vrednovanje osobnih kompetencija i produktivnosti, kao i kroz doživljaj smanjene efikasnosti prvo na poslu, a posljedično i u privatnom životu.

 

Kako se prepoznaje?

Sindrom izgaranja, opće uzevši, povezan je sa različitim psihičkim i fizičkim poremećajima. Neki od najčešće navođenih su poremećaji pamćenja i pažnje, kroničan umor, poremećaji spavanja (teškoće pri uspavljivanju, održavanju spavanja, prerano buđenje).

Osobe kod kojih je prisutan sindrom izgaranja su sklone depresiji, zloupotrebi alkohola, nikotina, psihoaktivnih supstanci u vidu sedativa koji se piju “na svoju ruku”, ali i drugih droga, a u ekstremnim slučajevima mogu biti sklone i suicidu. Od tjelesnih simptoma, javljaju se glavobolja, bolovi u stomaku, dijareja, povraćanje, povišen krvni pritisak, ubrzano lupanje srca, aritmije, itd.

Ipak ono što je najočiglednija posljedica sindroma izgaranja na radnom mestu jest smanjena produktivnost i učinak, kao i kvaliteta obavljenog posla. Zbog ovoga su kompanije u ekonomski razvijenijim i “osvještenijim” zemljama zainteresirane da financiraju preventivne programe. Također, izgaranje je povezano sa čestim (ne)namjernim odsustvom, korištenjem ili zloupotrebom bolovanja, željom da se napusti posao i umanjenim općim blagostanjem.

Može se prepoznati nekoliko jasnih faza u javljanju i manifestaciji sindroma izgaranja:

Prvu fazu čine entuzijazam i velika posvećenost poslu, zatim slijedi stagnacija usljed razočaranosti zbog neadekvatnog odgovora na prethodno uložen napor, a nakon toga stupa faza emocionalnog povlačenja i izolacije, koji se čine kao “spas” iz prethodne faze, da bi na kraju usljedila apatija i izostanak uživanja u bilo kakvoj aktivnosti, kao reakcija na kronično nezadovoljstvo. Najčešće se u ovoj posljednjoj fazi osoba odlučuje za promjenu, odnosno “lječenje” ili rad na sebi, ili se problem još više produbljuje.

Kada ovako promatramo problem (kroz faze) onda možemo uočiti da emocionalna iscrpljenost ovako ne mora nastajati samo u vezi sa radnim mjestom, već uopće u životu, naročito u dometu međuljudskih odnosa.

 

Kako i zašto nastaje?

Iz prethodnog ste možda naslutili da je sindrom izgaranja prvobitno bio vezan za pomagačka zanimanja, kao što  je npr. posao psihologa, socijalnog radnika, ljekara i ostalog medicinskog osoblja, defektologa i sl. Ono što je zajedničko ovim profesijama su specifični izvori stresa kao što su konfliktna očekivanja i zahtjevi od strane različitih interesnih grupa (npr. klijenata, rukovodstva i socijalnog okruženja) što pojačava doživljaj psihološkog pritiska, ali i tzv. emocionalni rad koji je karakterističan za ove profesije.

No, danas se sindrom izgaranja vezuje za gotovo sve profesije, naročito one koje su prepoznate kao stresne zbog nivoa odgovornosti, obima posla, vremenske ograničenosti, velikog obrta novca i sl. Mnogi istraživači ističu da priroda posla, i okolnosti u kojima se posao obavlja, predstavljaju glavne okidače za razvoj sindroma izgaranja.

Ipak, postavlja se pitanje, zašto se kod pojedinih ljudi, zaposlenih u istoj struci, koji obavljaju svoj posao pod istim okolnostima, javlja izgaranje, a kod drugih se ne zapažaju takvi simptomi. Neminovno se nameće odgovor kojeg se takođe veliki broj istraživača drži, da pored prirode posla, osobine ličnosti igraju važnu ulogu. Ljudi su u ovnisno od osobina ličnosti, u većoj ili manjoj mjeri podložni razvijanju sindroma izgaranja. Pored toga, izgaranje može biti izazvano i neskladom između prirode posla i ličnosti (naročito njenog sistema vrednosti).

Osobina ličnosti koja je najčešće povezana sa sindromom izgaranja, naročito sa emocionalnom iscrpljenosšću je neuroticizam ili drugim rječima, sklonost negativnoj emocionalnosti. Pojasnit ćemo o čemu se radi time što ćemo reći da je suprotnost neuroticizmu emocionalna stabilnost. Ovo je prilično biološki uvjetovana osobina i predstavlja zapravo crte temperamenta, takvog da ove osobe češće doživljaju negativne emocije. Osobe sa višim stupnjom neuroticizma inače nisko procjenjuju svoje psihološko blagostanje, manje su zadovoljne svojim životom i sklonije su  pesimističnom stilu razmišljanja. Napominjemo da se ovdje ne radi o poremećaju, niti bolesti niti nužno većoj sklonosti poremećajima, već o specifičnoj osobini ličnosti koju svi posjedujemo u manjoj ili većoj meri.

Sa druge strane, osobina ličnosti koja se pokazala kao neka vrsta zaštitnog faktora kada je sindrom izgaranja u pitanju jeste ekstraverzija. Ova osobina je, između ostalog, u priličnoj mjeri zasićena pozitivnom emocionalnošću. Ljude sa izraženom ekstraverzijom doživljamo kao druželjubive, uobičajeno dobro raspoložene i dobre volje.

Dakle, dosta toga zavisi od temperamenta, tj. uobičajenog načina emocionalnog reagiranja. Oni koji se lako oneraspolože, razbjesne, iznerviraju, rastuže i slično rizičnija su grupa za razvoj izgaranja, naročito u dometu emocionalne iscrpljenosti. S druge strane, druželjubivi “veseljaci” pod manjim su rizikom, naročito za onaj drugi domet izgaranja – depersonalizaciju (ciničan, neprijatan i otuđen stav prema radnoj okolini).

Pored toga, tu su i specifični stavovi i uvjerenja koje ljudi imaju o sebi, drugima i životu uopće, koji ako su kruti i rigidni predstavljaju dodatnu predispoziciju za razvoj izgaranja. Nerealistička uvjerenja (koja prepoznajemo prema tome što najčešće počinju sa MORA i TREBA) predstavljaju osnovu emocionalnih problema, jer nisu u skladu sa realitetom, nelogična su i ekstremna, te sabotiraju osobu u ostvarenju njenih životnih ciljeva. Na primjer, u prisustvu stresnog događaja, ljudi sa visokim nivoom ovakvih stavova i uvjerenja će razviti nezdravu emocionalnu reakciju.

Da rezimiramo: Faktori koji utječu na javljanje sindroma izgaranja dijele se na situacijske i individualne. Situacijske faktore čine karakteristike radnog mjesta koje se odnose na opterećenost obimom posla i dužinom radnog vremena, kao i na loše međuljudske odnose i nedostatak podrške kolega. Individualne faktore čine demografske karakteristike, osobine ličnosti, odnos prema radu, stavovi i uvjerenja. Mi smo se u ovom tekstu fokusirali na individualne faktore podložnije korekcijama i preventivnom utjecaju.

 

Prevencija sindroma izgaranja

Metode prevencije odnose se na promjene kako u dometu individualnih faktora, tako i u dometu situacijskih faktora koji utječu na izgaranje.

Postupci u dometu individualnih faktora odnose se na učenje vještina relaksacije i konstruktivnih strategija prevladavanja stresa, asertivnom treningu i različitim vrstama samopomoći.

Intervencije u vezi sa situacijskim faktorima odnose se na organizacijske promjene u kolektivu koje dovode do bolje preraspodjele zadataka i poboljšanja međuljudskih odnosa. Smatra se da je socijalna podrška dugoročni i najbolji faktor u umanjenju posljedica izgaranja. To se, prije svega, odnosi na stvaranje podržavajućeg ambijenta i atmosfere u kolektivu. Osobe koje izvještavaju o većoj socijalnoj podršci na radnom mjestu, naročito od kolega i nadređenih, izvještavaju i o nižem stupnju emocionalne iscrpljenosti. Treba samo voditi računa o tome da se socijalna podrška različito konceptualizira. Može, recimo, biti emocionalna, ali nekome bi možda bila potrebnija konkretna pomoć u izvođenju radnih zadataka što jeste podrška, ali sasvim druge vrste. Ono što je nekome podrška, drugome može predstavljati smetnju. Zato je bitno shvatiti kakva vrsta socijalne podrške određenoj osobi treba i ko može da je pruži (kolege, rukovodioci, obitelj itd.).

Jedan od mogućih pravaca u prevenciji i tretmanu već „razbuktalog” radnog stresa i sindroma izgaranja je primjena nekog oblika kognitivno-bihevioralne terapije, koji u sklopu svoje prakse sa različitim populacijama već imaju razvijen sistem konzultativnog rada. Ovaj tretman je zasnovan na identifikaciji i osporavanju specifičnih iracionalnih uvjerenja. Emocionalni i sa njima povezani problemi u ponašanju objašnjavaju se kao posljedica nerealističkog i nekonstruktivnog tumačenja i vrednovanja događaja. Zato su otkrivanje i osporavanje ovih nerealističkih uvjerenja ključni koraci u terapijskom procesu.

Dr. Stanislava Popov, psiholog i psihoterapeut, Izvor: www.psihoverzum.com/

Prijatelj vašeg uspjeha