Suparništvo u braku

Mnogi nesporazumi u braku proizlaze iz pogrešnoga, jednostranoga i/ili krajnje pojednostavljenoga poimanja vlastitoga spola i uloge.

Premda se 60-ih godina, a osobito nastankom feminističkih pokreta, uporno pokušavalo umanjiti odnosno ukloniti postojeće razlike između muškarca i žene, najnovija sociološka istraživanja ponovno potvrđuju odavna uvriježeno mišljenje kako se muškarci i žene znatno razlikuju u načinu na koji doživljavaju i (ne) pokazuju vlastite emocije, rješavaju međuljudske sukobe i kako se ponašaju prema voljenoj osobi. Biološke, karakterne i psihološke različitosti/posebnosti predstavljaju istodobno izvor privlačnosti, ali i (podsvjesnoga) straha. Općenito, pak, prirodne razlike između muškarca i žene unose dinamičnost u njihov uzajamni odnos, pospješujući na taj način zajedničke kompetencije nužne za uspješno prevladavanje životnih zapreka i izazova.

Međusobni prigovori

Ono pak što se nije bitno promijenilo jesu tipični prigovori (možda predrasude) muškaraca na račun žena i obrnuto. Oni se, prije svega, odnose na kućanstvo, na pitanje blizine i daljine, na ljubomoru, vjernost-nevjernost, aktivno sudjelovanje u odgoju djece, ovisnost-neovisnost, mentalnu i emotivnu nedostupnost, nježnost i seksualnost. Današnji muškarci žele pokazati ženama kako su samostalni, pa čak i samodostatni. Samostalnost je za njih sinonim učinkovitosti, moći i sposobnosti. Tako, u stresnim situacijama, nerado traže pomoć žene, već se povlače u puževu kućicu samodostatnosti ili u sportu, novinama i televiziji traže razonodu/utjehu. Suočeni s problemima, izbjegavaju brojne rasprave, a traže pragmatična (kako se kaže) razumna rješenja. Ono od čega suvremeni muškarci zaziru jest da ne budu na visini zadatka, da ne zakažu, budu gubitnici. Stoga radije ništa ne poduzimaju, nego da nešto pogrešno urade.

Ženski pojam samosvijesti i samoostvarenja polazi od uvjerenja kako su međuljudski odnosi kudikamo važniji nego posao i tehnička dostignuća. U tome duhu žene žele pokazati svoje sudioništvo i istančani osjećaj za potrebe drugih. Biti slab i potrebit nije znak slabosti, već pokazatelj kako je nužna pomoć izvana koju treba prihvatiti. Na taj je način moguće ne samo pomoći voljenu čovjeku, već ga počovječiti. Zbog naglašene suosjećajnosti, ženama nije jednostavno povući jasne granice, distancirati se na vrijeme, jer se podsvjesno boje da ne budu odbijene i zapostavljene.

Tako različiti, a tako slični?!

Prema našem shvaćanju, odnos ljubavi između muškarca i žene ne nastaje prvenstveno na bazi erotske privlačnosti (kako se često vjeruje) niti iz potražnje za zadovoljenjem vlastitih potreba, već kao proces u komu se susreću dvije, po sebi nedovršene, nesamodostatne osobe. Konačni cilj toga doživotnoga procesa sastoji se u uzajamnom nadopunjavanju i u pronalaženju vlastitoga i zajedničkoga životnoga puta, čime dvije osobe realiziraju sebe i usrećuju drugoga. Rezultat njihove zaljubljenosti jest osjećaj da su stvoreni jedno za drugo, da trebaju jedno drugo i da si uzajamno mogu pomoći. Što se bolje razlikuju međusobno, to će uspješnije moći ponuditi drugomu ono što mu/joj nedostaje. Ovaj zakon suprotnosti koje se privlače omogućuje muškarcu da bude još muževniji, a ženi da bude ženstvenija. Na taj način njih dvoje izgrađuju životnu zajednicu obogaćenu i prožetu zajedničkim nitima-sposobnostima, koje inače nitko pojedinačno ne posjeduje.

Odraslome muškarcu potrebna je ljubav kao pokretačka snaga za cijeli njegov život. Ako nema osobe na koju se uvijek i potpuno može osloniti, ako ne vidi smisla zašto čini sve to što čini, uzalud su njegove sposobnosti i uspjesi. Žena, sa svoje strane, želi imati osjećaj da nekomu pripada, da se netko brine za nju, daje joj snagu i hrabrost, netko tko ne uzmiče pred izazovima života. Majčinski instinkt kod žena nastoji oblikovati muškarca, kanalizirati višak njegove energije, oplemeniti i počovječiti ga.

Privlačnost i strah

Čovjek je nevjerojatno zagonetno biće! Primjerice, ono što ga jednoga dana neodoljivo privlači, upravo to ga kasnije – kad bude razočaran – smeta (granica između temeljnih potreba i puta koji vodi u krajnost ponekada su neprimjetne). Iza takva ponašanja najvjerojatnije stoji njegova iskonska čežnja za cjelovitošću, nutarnjim mirom i osobnim ispunjenjem. U tome pogledu muškarac podsvjesno čezne za (iskonskom majčinskom) brigom, njegom, prihvaćanjem, sigurnošću i bezbrižnošću. Žena pak, sa svoje strane, očekuje potporu, zaštitu muškarca, ustrajnosti i postojanost, neustrašivost i odlučnost naspram životnih izazova.

Glasoviti švicarski psihijatar i poznavatelj ljudske duše C. G. Jung objasnio je razlike i sličnosti između muškarca i žene pomoću arhetipa Animus (duh) i Anima (duša). Prema Jungu, u podsvijesti obaju spolova nazočan je suprotni arhetip: duša – jedan aspekt ženstvenosti kod muškarca i duh – muževnost kod žena. U fazi zaljubljenosti, a u obliku idealne slike, ti se arhetipovi projiciraju na drugi spol; u fazi razočaranosti idealne slike nestaje. Zrela, cjelovita ljudska osoba trebala bi biti kadra svjesno prihvatiti vlastite suprotnosti i uspješno ih integrirati u svoju osobnost. To je, ujedno, najbolji način da se dvije osobe međusobno nadopunjavaju i razvijaju.

Pozvani na zajedništvo

Mnogi nesporazumi u braku proizlaze iz pogrešnoga, jednostranoga i/ili krajnje pojednostavljenoga poimanja vlastitoga spola i uloge. Ona druga strana se jednostavno delegira na bračnoga partnera, čime se – naizgled – krug zatvara. Jednostrano poimanje, prenaglašavanje važnosti i značenja vlastitoga spola, kao i nerazumijevanje, manjak interesa za drugoga i drugačijega, mogu postati stalnim izvorom svakodnevnih razmirica, bespoštedne borbe oko premoći i utjecaja u samome braku, u obitelji i u društvu općenito. Da bi razlike i suprotnosti između muškarca i žene mogle predstavljati obostrano obogaćenje, potrebno je proći kroz barem tri životna razdoblja:

– razdoblje zaljubljenosti u kojemu se razlike vide kao optimalna nadopuna vlastitim nedostacima;

– razdoblje razočaranja, obilježeno suparništvom, ugroženošću i strahom od prevlasti i prevelika utjecaja drugoga spola;

– razdoblje zreloga odnosa gdje muškarac i žena otvoreno i bez straha priznaju, prihvaćaju i poštuju različitosti. Pritom svaka strana slobodno živi svoj identitet, bez osjećaja ugroženosti i potrebe za nametanjem.

Upravo na ovaj način različitosti mogu značiti veliki dobitak za obje strane, posebice u onim životnim situacijama u kojima vlastite sposobnosti nisu dostatne. Ljubav zahtijeva od nas da prihvatimo činjenicu kako bračni partner jednim dijelom jest i ostaje doživotna zagonetka…

 Marijan Markotić, Izvor: Svjetlo riječi

Prijatelj vašeg uspjeha