Tehnike koje vam pomažu izdržati neugodne i bolne emocije

Možemo se praviti da naše bolne emocije ne postoje. Možemo ih i ignorirati, osuditi ih i boriti se protiv njih. Većina nas to upravo i radi, jer nam se čini da će to umanjiti osjećaj boli. To nam može pomoći da nadiđemo neugodu boli, tuge, agonije, ljutnje i anksioznosti. Pretpostavljamo da će osjećaji jednostavno nestati s vremenom (vjerojatno i hoće, ali samo privremeno).

I to možda uopće neće biti svjesna, svojevoljna odluka. Izbjegavanje emocija je možda navika koju smo stekli tijekom godina, i sada je poput starog džempera. Udoban. Pouzdan. Naša sigurnosna pokrivka. Kad nam je hladno, jednostavno je navučemo na sebe.

Bol koju ignoriramo i dalje ostaje u nama.

Psihoterapeutkinja Monette Cash, licencirani socijalni radnik, najčešće radi s klijentima koji se ne znaju nositi s bolnim emocijama. Ona vjeruje da ovaj problem proizlazi iz samoosuđivanja, kako klijenata, tako i drugih osoba. Cash navodi primjer kako bi potkrijepila svoju tvrdnju: klijent joj je rekao da se osjeća opterećen poslom i krivim jer ne može sve zadatke rješavati na vrijeme. Kao rezultat toga, osuđuje samoga sebe da je neadekvatan i nedovoljno kvalificiran za posao.

Možete biti zabrinuti i možete osuđivati sebe, smatrajući kako ste slabi. Jer samo slabići osjećaju zabrinutost, naročito za stvari koje su tako smiješne. Možete biti ljutiti te smatrati kako je vaša ljutnja neprikladna. Jer je sigurno kako dobre cure i dečki nikada ne postaju ljutiti. Zbog takvih stanovišta gurate neželjene osjećaje sve dublje i dublje, sve dok vam se ne učini kako su „nestali“.

Umjesto da osuđujemo naše osjećaje (i nas same), ključ je u priznavanju i prihvaćanju naših osjećaja kakvi jesu, što nam zapravo donosi olakšanje zbog neugodnih osjećaja, Cash tvrdi. Toleriranjem emocija dopuštamo osjećajima da dolaze – ne opiremo im se i ne osuđujemo ih – i tada ih otpuštamo.

Mi izbjegavamo, ignoriramo, osuđujemo, pružamo otpor ili bježimo od naše boli – namjerno ili nenamjerno – u nadi da ćemo uspjeti izbjeći patnju. No, paradoks je da upravo na takav način zapravo stvaramo veću patnju. Još više sami sebe činimo nesretnima.

Cash uči svoje klijente tri koraka procesa koji naziva „Nemojte reagirati opsesivno“ kako bi im pomogla prihvatiti neugodu teških emocija. Upravo poredak tih koraka je ključ. „Mnogi ljudi postaju nestrpljivi ako ne nađu instant rješenje problema i preskaču prvi i drugi korak kako bi što prije postigli ishod.“ No, naš emocionalni dio mozga nije u stanju sve oko nas procesuirati, i zbog toga nam je cilj „kupiti vrijeme“, dok dolazimo do posljednjeg dijela .

1. Odvratiti

Prvo se morate odmaknuti od situacije koja vam stvara emocionalnu bol, kaže Cash, dio tima Wasatch Family Therapy, fondacije u Salt Lake City-u, državi Utah u Americi. Ovo je drugačije od izbjegavanje emocija. S odvlačenjem pažnje, prebacujete fokus s teških osjećaja. Tehnika odvraćanja može biti bilo što, od plaćanja računa do pranja rublja ili gledanja kratkih videa. Ovaj korak bi trebao trajati od 10 do 30 minuta.

2. Opuštanje

Relaksacija bi trebala uključivati vježbe dubokog disanja, meditaciju, progresivno opuštanje ili vizualiziranje. Ključ ovakvog opuštanja je jednostavnost i dostupnost. Ovaj korak bi također trebao trajati između 10 i 30 minuta. Evo nekih ideja za vježbanje dubokog disanja i vizualizacije. Ova stranica sadrži audio meditacije psihologinje i autorice na Psych Centralu, Elishe Goldstein.
Komentar: Još jedna odlična tehnika disanja i meditacije je i Eiriu Eolas program koji pomaže u smanjivanju stresa i zacjeljuje emocionalne rane; sve ono što vas sprječava u življenju zdravog i ispunjenog života.

3. Svladati

Ovdje Cash uči sposobnost nazvanu „Mudar Um“ odnosno „balansiranje logike s emocijama.“ Ovo je vrlo važno jer kad smo preopterećeni u jednoj regiji uma – emocionalnom dijelu – ili s druge strane – logičkom – patnja se nastavlja. Umjesto toga, potrebne su nam i emocije i logika kako bi donijeli dobre odluke i održali dobre odnose.

Mudar um jednostavno oslobađa preopterećeni dio mozga s emocijama (nazvan „poplava) od limbičkog sustava („emotivni mozak“) kako bi balansirao uz pomoć logike (prefrontalni korteks iliti „racionalni mozak“).“

Primjer Mudrog Uma je kognitivno restrukturiranje što uključuje „zamjenu jadnih i izmučenih misli sa snažnijim, ohrabrujućim.

Na primjer, prema Cash, možete zamijeniti „Što da učinim?“ (nemoćna misao) s „Mogu se nositi s tim.“ (ohrabrujuća misao). Možete zamijeniti „Nikada nisam zadovoljan/na“ s „Želim učiti i rasti.“ I možete zamijeniti „To je problem“ s „To je prilika, izazov.“

Cash je radila s klijenticom Jan, koja je stalno sebi govorila:“Ja sam grozna mama!“ Kako Cash piše u ovom dijelu, „Imala je dugu listu razloga koji su podržavali njena uvjerenja i provela je veliki dio vremena opsesivno vjerujući da nije dobra majka. Zbog tog svog uvjerenja često je vikala, kritizirala i koristila ekstremne mjere prilikom kažnjavanja svoje kćerke što je uzrokovalo da se njena kćerka povuče i otuđi od nje. Njeno samo-optuživanje i kritiziranje su joj stvorili patnju zbog koje se osjeća kao da je u škripcu. Cash i Jan rade na mijenjanju Janine loše perspektive od „Što činim loše“ u „Što mogu učiniti dobro“.

Ljudi „koji prihvaćaju bol u životu se lakše i brže kreću kroz sam život za razliku od drugih koji se opiru boli,“ tvrdi Cash. Da ponovimo, „Izbjegavanje i ne suočavanje s osjećajima garantuje ponovno proživljavanje istih.“

Margarita Tartakovsky, M.S., Izvor: http://hr.sott.net

Prijatelj vašeg uspjeha