Toleriranje ili trpljenje straha

Jedini način da se osoba oslobodi i nadiđe neki strah (strah od visine, zatvorenog prostora, napada panike, strah od igle i sl.) je da se suoči sa njim i pusti ga da prođe. To je lako reći ali ne tako lako učiniti naročito ako je osoba dugo u strahu.

Točno je da nije lako ali isto tako je točno da nije ni teško. Najteže je probiti led i uraditi to prvi put. U ovom tekstu govorit ću o jednoj prepreci koja ljude sprječava da se prepuste strahu i na taj način ga se oslobode. Ta prepreka leži u nepravljenju razlike između toleriranja i trpljenja straha. Riječ o  važnoj kvalitativnoj razlici.

Osoba koja ima neki kronični strah (poput fobije ili napada panike) obično izbjegava situacije u kojima osjeća taj strah, bori se sa strahom ili ga trpi kada ne može tako lako da ode iz situcije u kojoj osjeća taj strah. Trpljenje straha podrazumijeva istovremenu izloženost strahu (doživljaju straha koji uključuje tjelesne simptome i strašne misli) i borbu sa njim, odnosno nastojanje da se strah zaustavi ili minimalizira. Ovdje je riječ o stanju unutrašnjeg konflikta gdje osoba trpi neprijatnost. Sama neprijatnost koju osoba osjeća (koja može biti prilično intenzivna) nije rezultat izlaganja strahu već borbe sa njim. Osoba može da trpi strah satima i obično se nakon toga osjeća veoma iscrpljeno i umorno. Osjećaj umora i iscrpljenosti nije posljedica straha već borbe sa njim. Trpljenje predstavlja neuspjeli pokušaj da se strah obuzda i zauzda, ali pošto to nije moguće trpljenje i borba sa strahom traju sve dok strah sam od sebe ne prođe. Strah u nekom momentu prođe zato što osoba ode iz situacije za koju vezuje strah a ne zbog borbe. Paradoksalno borba sa strahom produžava njegovo prisustvo i dovodi do neprijatnosti i osjećaja tjelesne i mentalne iscrpljenosti.

Sa druge strane toleriranje straha podrazumijeva skroz drugačiji pristup. Osoba koja tolerira strah ona se izlaže strahu, ne bježi iz situacije, ne pokušava da strah kontrolira, zauzda, obuzda ili zaustavi tjelesne simptome straha. U tom slučaju strah se javlja i prolazi poput vala, koji uključuje tjelesne manifestacije koje prolaze brzo. Ako se osoba u potpunosti prepušta strahu bez nastojanja da ga kontrolira ili obuzda, strah i njegove manifestacije obično straju oko 60 do 90 sekundi. Nakon minut do minut ipo strah prolazi i osoba se ne osjeća umorno niti iscrpljeno već rasterećeno i smireno. Strah sam po sebi nikada ne stvara iscrpljenost. Toleriranje straha je zapravo njegovo prihvaćanje bez borbe što dovodi do toga da strah prođe i u budućnosti se javlja sve rjeđe i rjeđe dok na kraju skroz ne isčezne. Toleriranje straha je jedini zdrav i ispravan pristup koji osobu vodi ka trajnom nadilaženju straha.

Šta osobe najčešće sprječava da toleriraju strah? Strah od straha. Strah od straha, odnosno strah od suočavanja sa strahom glavna je prepreka ka nadilaženju straha. U osnovi straha od straha su neka od disfunkcionalnih uvjerenja:

  1. Strah je opasan i ja moram da ga zaustavim da mi ne bi pozlilo (da ne bih dobio srčani udar, moždani udar, pao u nesvijest, ugušio se i sl.)
  2. Ne smijem da se prepustim strahu jer bih mogao da izgubim kontrolu ili poludim.
  3. Ja ne smijem imati strah jer to znači da sam slabić (gubitnik, manje vrijedna osoba, poremećena osoba i sl.)
  4. Ako se prepustim strahu osjetit ću užasnu neprijatnost koju neću moći da izdržim.
  5. Ako ne zaustavim strah znači da će mi se on stalno vraćati a to će me onemogućavati da normalno funkcioniram.
  6. Moram da kontroliram strah u prisustvu drugih ljudi jer ako neko primjeti da se plašim mislit će da sam poremećen/na (ili će me ismijavati, sažaljevati, kritizirati, odbaciti i sl.)
  7. Moram da zaustavim strah jer ako se prepustim strah će postajati sve jači i ja na kraju to neću podnjeti.

Ovdje jer riječ o tipičnim uvjrenjima koje osoba ima i koja je sprječavaju da se prepusti strahu. Osoba može imati sva ova uvjerenja, samo neka od njih ili neka slična. Ova uvjerenja ne samo da su disfunkcionalna već nisu u skladu sa realnošću. Alternativa navednim uvjerenjima su racionalna uvjerenja:

  1. Strah nije opasan i ne može ugroziti funkcioniranje mog tijela ni na koji način.
  2. Smijem da se prepustim strahu jer čak i kada osjećam jak strah ja imam kontrolu, strah ne dovodi do gubtika kontrole.
  3. Ja prihvaćam i volim sebe čak i sa strahom, to što se plašim ne govori ništa o meni kao osobi.
  4. Ako se ne borim sa strahom strah će brže proći i osjećat ću se manje neprijatno.
  5. Mogu da se prepustim strahu sada i u budućim situacijama jer to će dovesti do toga da se plašim sve manje i manje i da strah brže prolazi.
  6. Drugi ljudi ne obraćaju pretjerano pažnju na moje osjećaje, čak i da primjete da se plašim to ne znači da će misliti nešto loše o meni kao osobi.
  7. Ako se prepustim strahu on će proći i neprijatnost će prestati.

Cilj terapijskog procesa je da osoba svoja disfunkcionalna uvjerenja zamjeni funkcionalnim i na taj način otkloni sve prepreke da se suoči sa strahom. Kada osoba usvoji novi set uvjerenja ona je spremna da strah tolerira umjesto da ga trpi i bori se sa njim. Suočavajući se sa strahom i primjenjujući ovaj novi pristup osoba se sigurno oslobađa straha.

Vladimir Mišić, dipl. psiholog, //www.vaspsiholog.com/

Prijatelj vašeg uspjeha