Tugovanje vs. očajavanje

Tuga predstavlja normalnu reakciju na gubitak drage osobe ili objekta za koji smo emocionalno vezani. U osnovi tuge je psihička bol koji kada se izrazi i prihvati donosi olakšanje. Tugovanje nam pomaže da nastavimo dalje da živimo iako je došlo do gubitka. To je funkcija tuge i zbog toga tuga je korisna i zdrava emocija.

Suprotnost tome jeste očaj. Očajavanje takođe može biti pokrenuto gubitkom ali za razliku od tuge očaj nije zdrava reakcija. Očajavanje je depresivna reakcija koja osobi ne pomaže da preboli gubitak. Tuga uvijek traje ograničeno vrijeme dok osoba može očajavati godinama, pa čak i cio život.

U osnovi očajavanja kao nezdrave emocije stoji neprihvaćanje psihičkog bola i nove, neprijatne realnosti. Osoba koja očajava zapravo poriče neprijatnu realnost što dovodi do stvaranja unutrašnjeg konflikta. Unutrašnji konflikt stvara unutrašnju tenziju, anksioznost i napetost. Razrješenje konflikta se ogleda u prihvaćanju realnosti i psihičkog bola. Osoba koja je u očaju se osjeće nemoćno i bespomoćno ne zato što osjeća jaku psihički bol nego zato što ne želi da ga prihvati pa se bori sa njim. Borba sa bolom je daleko neprijatnija nego sam bol. Borba sa bolom je nešto što može trajati do kraja života. Prihvaćanje bola dovodi do olakšanja.

Jedan od faktora koji ometa prihvaćanje bola jeste zamišljanje (imaginacija) zastrašujućih, katastrofičnih scenarija o budućnosti. Jedan dio uma se buni i ne želi da prihvati gubitak i bol, i zato stvara zastrašujuće fantazije koje osobu motiviraju da se bori sa bolom umjesto da mu se prepusti i prihvati ga. Ljudi po pravilu teže da izbjegnu neprijatna iskustva ali prolazak kroz bol je nezaobilazni dio procesa tugovanja i nadilaženja gubitka.

Kako da prihvatite bol i prestanete očajavati? Prvo, nemojte se opirati da osjetite tugu i bol. Kad god osjetite potrebu da plačate dozvolite sebi da izrazite tugu i bol. Ako plakanje ne prestaje, odnosno ako plačete danima onda ne tugujete, nego očajavate. Očajavanje uvijek traje duže, i uključuje zamišljanje strašne budućnosti, samosažaljevanje, osjećaj nemoći i besmisla.

Osjećaj besmisla nije uzrokovan gubtikom i tugom nego neprihvaćanjem gubitka i iracionalnim uvjerenjima povodom gubitka. Besmisao je posledica uverenja da je život besmislen sa gubitkom. To je odluka. Osoba može da osvesti i promeni tu odluku. Nikada nije besmisleno živeti, život sam po sebi ima smisao. Besmisao potiče od toga da živite u stalnoj borbi sa sobom, u borbi sa bolom. To je zaista naporno, teško i besmisleno.

Preboljeti gubitak može biti jako teško, naročito kada je u pitanju gubitak člana obitelji. To je proces koji može biti dugačak i težak ali ne mora biti praćen depresijom. Gubitak sam po sebi ne dovodi do depresije. Mnogi ljudi nastave svoj život dalje, prihvate tugu, prihvate gubitak i ne postanu depresivni. Depresivna reakcija je signal da je osoba gubitkom voljene osobe izgubila djelimično smisao svog života i to dovodi do javljanja osjećaja praznine i besmisla. Iako gubitak može biti jako težak udarac životu i osobnom itegritetu, gubitak ne bi trebalo opažati kao gubitak smisla života. U psihoterapijiskom procesu mi možemo pomoći klijentu da osvijesti i promjeni svoje odluke koje je donio u momentu gubitka, pomoći da prihvati tugu i nastavi da živi bez depresije.

Dr. Vladimir Mišić, psiholog, Izvor: www.vaspsiholog.com

Prijatelj vašeg uspjeha