Udružimo se da bismo doživjeli čudo

Margaret Patrick je počela svirati klavir kad je imala 8 godina i bila je učiteljica klavira 50 godina. U siječnju 1982. godine imala je moždani udar koji joj je onemogućio korištenje desne ruke i nije mogla govoriti. Poslije nekog vremena oporavka malo joj se vratila moć govora, ali nije mogla pokretati desnu ruku i više nije mogla svirati klavir.

U proljeće 1983. godine Margaret Patrick je došla u centar za rehabilitaciju starijih osoba na fizikalnu terapiju. Kad je Millie McHugh, dugogodišnja službenica, primijetila kako Margaret sjedi za klavirom i svira jednom rukom vidjela je i tugu u njenim očima.
“Nešto nije u redu?”. pitala je Millie.
“Ne”, odgovorila je Margaret blago. “Samo pri pogledu na klavir naviru mi sjećanja. Muzika mi je bila sve prije moždanog udara.” Millie je bacila pogled na Margaretinu ukočenu desnu ruku, a žena joj je prepričala neke od najsvjetlijih trenutaka svoje karijere.

Odjednom je Millie rekla: “Pričekajte ovdje. Vratiti ću se za čas.” Malo kasnije došla je u pratnji niske, sjedokose žene s debelim naočarima. Žena je hodala uz pomoć štapa.
“Margaret Patrick”, kazala je Millie, “ovo je Ruth Eisenberg.” Zatim se nasmiješila. “I ona je svirala klavir, ali kao i Vi, ne može svirati nakon moždanog udara. Gda Eisenberg može koristiti desnu ruku, a Vi lijevu, i imam osjećaj da bi vas dvije zajedno mogle učiniti nešto prekrasno.”
“Znate li Šopenov valcer u D-molu?” pitala je Ruth. Margaret je klimnula. Sjele su jedna pokraj druge na klavirsku klupicu. Dvije zdrave ruke jedna s dugačkim, otmenim crnim prstima, a druga s kratkim, bijelim skladno su prelazile po tipkama od ebanovine i slonovače.

Od tog su dana stotinu puta sjele zajedno za klavir. Margaret bi svoju bespomoćnu ljevicu položila na Ruthino koljeno. Dok je Ruth zdravom rukom svirala melodiju Margaret je svojom zdravom rukom svirala pratnju. Njihovo je sviranje oduševilo televizijske gledaoce, slušaoce po crkvama i školama, u centrima za rehabilitaciju i staračkim domovima. A njih dvije dijelile su mnogo više od same klavirske klupice. Počelo je Schopenom, Bachom i Beethovenom, a onda su otkrile da imaju više zajedničkog nego što su mogle pomisliti. Obadvije su prabake i udovice, obadvije su izgubile sina, obadvije su još mogle mnogo toga dati, ali ne jedna bez druge.

Dijeleći s Maragret klavirsku klupicu, Ruth je čula Margaret kako kaže ” Muzika mi je bila oduzeta, ali Bog mi je dao Ruth. Sada ja imam ponovo muziku, a imam i prijateljicu Rutu, takođe.” Očito je Margaretino uvjerenje prešlo i na Ruth, i za narednih pet godina kako su svirale zajedno, Ruth je izjavila: “Sastavilo nas je Božje čudo.”
Ovo je priča o Margaret i Ruth, koje same sebe nazivaju Ebanovinom i Slonovačom.
Za Margaret Patrick bi se možda i čulo, ali za njenu prijateljicu koja je samo iz hobija svirala klavir ne bi sigurno, da nisu imale želju da sviraju zajedno. Njih nije proslavila muzika, nego njihova međusobna ljubav i zajedništvo.
Možda mnogo toga ne možemo postići sami, ali ako udružimo to što imamo možemo kao Margaret i Ruth učiniti puno i za sebe i druge.

Izvor:  www.lifeconnect.info

Prijatelj vašeg uspjeha

Related posts

DOBAR
PRIČE

DOBAR

23. rujna 2012.