Umijeće šutnje i prijateljstva sa sobom

Wilhelm Schmid opisuje šutnju kao mogućnost meditirati, biti tiho, ući u sebe i voditi nijemi razgovor sa sobom. Duša je potpuno kod sebe, skuplja svoje osjećaje i riječi bez njihova raspršivanja u diskusiji. Ništa nije teže nego šutjeti i nema većeg užitka nego sebe izraziti. Svima treba umijeće i sreća tišine pomoću šutnje. Govor nije u stanju ponijeti puninu onoga što je prisutno u šutnji. Govor je dijete vremena, predstavlja vrijeme kao niz momenata. U šutnji vrijeme stane: čuva smisao, puninu odnosa i povezanosti i ne stavlja ih jedno iza drugoga kao govor. Sve ostaje komprimiramo u svom intenzitetu, nediferencirano u svojoj kompleksnosti, bez ograničenja i gubitaka.

Šutnja je draga onima koji se vole. Govorom vlada šutnja, naročito onim što se ne kaže kada se govori. Iza mnogih riječi lukavo je sakriveno neizgovoreno. Šutnja može govoriti više nego tisuću riječi. I u šutnji se može komunicirati.

Postoji i neprijateljska šutnja: zašutjeti ili prešutjeti; skrivanje pravih odnosa. Šutnja može izazvati nesigurnost i strah. Kritička javnost izgovara što bi se rado prešutjelo, sprečava da se u tišini radi što se kome prohtije. Umijeće života znači raspolagati opcijama govora i šutnje. Tko se ne izražava, ne postoji. Uvijek sve kazati je brbljavost koja se ne može izdržati. Pouzdani su oni koji znaju i šutjeti, koji se šuteći razumiju. Potrebna je prava mjera povlačenja u tišinu, mjeru šutnje.

I sa sobom treba biti prijatelj. Darovati sebi, prijateljstvo sa sobom, pozornost na sebe. Darovi nisu važni samo u odnosima s drugima nego i u odnosu sa samim sobom. Rad na sebi tek omogućuje rad s drugima. Biti tu samo za sebe, slušati sebe, zapažati sebe, zahtijevati od sebe izvrsnost, ali ne i perfekciju; biti zadovoljan sa sobom kada za to i nema posebnih razloga.
Treba biti nježan sa sobom, sebi činiti dobro, priznati i nagrađivati sebe, imati simpatiju prema sebi, stvoriti atmosferu za sebe, sebi posvetiti pažnju, pronaći i isprobati što nam čini dobro, njegovati za sebe dobre navike i rituale, pokloniti sebi večer, jutro, čitav dan, pokloniti sebe sebi.

Išavši na edukaciju iz grupne psihoterapije kod tada veoma cijenjenog i poznatog supervizora iz analitičke psihoterapije Hansa Günthera Preussa u Ebenhausenu kraj Münchena, napisao sam mu pismo i zamolio da mi preporuči kako bih se najbolje pripremio. On mi je odgovorio: »Donesite sebe, to je dosta!« Tko bi nešto slično zapitao sebe, da može raditi sa sobom na sebi, vjerojatno bi dobio odgovor: »Donesi sebe sebi, i to je dosta!« Da bismo radili sa sobom i na sebi, moramo najprije doći čitavi sebi i povremeno se zadržati u sebi i u šutnji razgovarati sa sobom.

Pavao Brajša

Prijatelj vašeg uspjeha