Zašto se (ne)mijenjamo?

Život ti jedan dan može zadati tako snažan udarac da se poželiš zakopati u neku mišju rupu i više nikada ne izaći iz nje.

A onda drugi dan može te podignuti na tako veliki pijedestal da se osjetiš tako moćno i fantastično. U stvarnosti se to redovito događa, samo je jedan od problema što ti događaji nisu ravnomjerno raspoređeni, odnosno da ide jedan pad na jedno uzvišenje. Nekada se zna dogoditi da se vratiš pet koraka unatrag, a samo jedan korak naprijed, i na kraju bivaš sretan i zadovoljan zbog tog jednog, koliko god da si pritom nazadovao.

To je problem zašto se ne mijenjamo iako nismo zadovoljni životom kojim živimo, problem što živimo u lažnom uvjerenju da se nešto pomaklo naprijed iako smo u većini stvari nazadovali. Nismo dovoljno iskusili boli, nismo dovoljno posvijestili udarce koje smo zadobili, nismo pali do samoga dna da bismo iskusili da ispod nas nema više ničega, i shvatili da nam ostaje samo ići naprijed, a ne čekati nove okolnosti da nas opet malo pomaknu naprijed.

Ne mijenjamo se jer struje koje pušu iz svih smjerova zavaravaju nas da idemo prema nekom cilju, a zapravo se samo vrtimo u krug, kao mornari u brodu izgubljenom nasred oceana. Ne mijenjamo se jer ne učimo iz isukstva, iako sebe neprestano uvjeravano da smo na učinjenim pogreškama nešto naučili. Zapravo lažemo sami sebi jer je tako mnogo lakše, lažemo se toliko dobro da smo sami povjerovali u svoje laži.

Zato razmislimo malo o odlukama koje donosimo. Ako ne stojimo iza njih to ne znači da su naše odluke loše, već da smo mi slabi, toliko slabi da niti svoju riječ ne držimo a kako onda očekivati da će nam tuđa riječ nešto značiti. Slabi smo na emocije, slabi smo na strah, sumnje, nesigurnost i ostale negativne emocije koje brzo okrenu sve naše misli na svoj mlin i tu odustanemo od života kojim smo željeli živjeti. Ali ima nade, uvijek ima nade za promjenu. Neka nas to drži!

Mario Žuvela

Prijatelj vašeg uspjeha