U svojoj knjizi »Budi ono što jesi!« Ferrucci naglašava da nas naš »ja« razlikuje od drugih ljudi, daje nam izvjesni identitet i dozvoljava da postanemo individue. Naša je bit, ujedinjavajući centar u nama, onaj dio u nama koji ostaje uvijek isti. Tjelesne se senzacije mijenjaju, osjećaji se pojavljuju i nestaju, misli odlaze, ali netko ostaje, koji taj stalni tok zapaža: taj »netko« je naš »ja«, koji može promatrati svaki psihički sadržaj a da ne bude i u njega upleten.
Kako se dugo identificiramo s našim zapažanjima, osjećajima, željama i mislima, tako dugo je naše biće zarobljeno. Ti nas sadržaji počinju kontrolirati i potiskivati, ograničavati naša zapažanja okoline ili blokirati dostupnost drugih dijelova našeg bića. Ako se identificiramo s našim »ja«, mnogo je lakše promatrati, regulirati, koordinirati i dirigirati, kao i izići na kraj sa svakim sadržajem naše svijesti. Promatranjem i osvještavanjem sadržaja koji na mene djeluju, ja se od njih dezidentificiram, postajem od njih neovisan.
Opasno je bez izbora i bez razmišljanja slijediti osjećaje. Emocije se ne smiju negirati. Svaku situaciju treba nanovo vrednovati, a ne slijepo i mehanički slijediti svoje emocionalne impulse. Naš »ja« je ona točka iz koje možemo upoznati pravu stvarnost našeg emocionalnog stanja te zaključiti kako trebamo djelovati. Koncentriranost na naše emocije daje nam životnu energiju, a odsutnost te pažnje je smanjuje.
Misleći na jakost, ljubav i radost, stvaramo u sebi jakost, ljubav i radost. Svojevoljno izabiremo jednu kvalitetu i zatim intenzivno na nju mislimo. Kada nam se dogodi neki neugodan događaj, možemo se odlučiti da ga prihvatimo kakav je, bez jadanja, jer se univerzum ne obazire na naše planove. Važan je pozitivan stav prihvaćanja činjenica.
Slobodno možemo birati naše djelovanje, misli i osjećaje, umjesto da tragamo za krivcem u našoj okolini. Moramo prijeći s reaktivnog na kognitivni stav i početi život promatrati kao školu koja nas uči upravo ono što trebamo. Bolne situacije treba promatrati kao zagonetku koju treba odgonetnuti, a ne kao smetnju koju treba proklinjati. Ako neprilike prihvatimo kakve jesu, smanjujemo njihovu moć.
Trebali bismo biti manje zainteresirani za događaje, a više za kvalitetu života, baviti se više s »kako« a manje sa »što«, više misliti na dobru igru nego na dobitak. Više nam je stalo za harmoniju i ljepotu a manje za korist i zgoditak. Čim više međusobno dijelimo ljubav, veselje i istinu, time ih više i imamo: ta je spoznaja suprotna svim matematičkim zakonima. Malo ima ljudi koji mogu davati bez ikakve namjere osim zbog veselja u davanju. Međutim, zaboravljamo da nas davanje više obogaćuje nego primanje.
Pavao Brajša
