Roditeljstvo je, čuli smo već nebrojeno puno puta, najteži posao na svijetu. Za njega nema nikakve škole, nikakve pripreme, a sa sobom nosi veliku odgovornost. No isto tako, nosi i jako puno lijepih i ugodnih trenutaka, osjećaja, doživljaja…
Ono što ne olakšava cijeli taj „posao” je činjenica da trenutkom kada ženska i muška osoba postanu roditelji imaju svu silu očekivanja i sličica kako će to biti. Koje ponekad nisu realne. Koji su to mitovi o roditeljstvu, koje roditelji imaju, a (najčešće) ne stoje?
MIT:
Rođenje djeteta se spriječiti bračni brodolom.
ISTINA:
Iako se ponekad misli da će zajedničko odgajanje djeteta povezati bračne partnere, činjenica je da se time odgovornost za odnos odraslih ljudi prebacuje na mala leđa novorođene bebe. Odnos se radi u dvoje – odnos mame i tate je odnos mame i tate. Odnos mame i djeteta, je odnos mame i djeteta, i ništa što tata ili netko treći tu napravi neće moći niti poboljšati niti pretjerano pogoršati taj odnos. Dijete može biti tema o kojoj roditelji mogu razgovarati, kada presuše sve druge teme, ali puno češće ono postaje kamen spoticanja. I razlog novih svađa. Ako odnos roditelja ne valja, odgovornost za popravak tog odnosa je na roditelju. A ne na malom djetetu koje se tek treba roditi.
MIT:
Dijete se odgaja instinktivno, ne treba za to nikakvo znanje.
ISTINA:
Majčinski instinkt ne postoji. Ako gledamo ugrubo, instinkti su ponašanja karakteristična za neku vrstu, koja su automatska i koju imaju svi pripadnici neke vrste. Ali nemaju sve žene čak ni želju za majčinstvom. Ili nemaju sve mame u osnovi svojih ponašanja brižnost i brigu za dijete – kako onda objasniti zanemarivanja i zlostavljanja djece? Ukratko, majčinski instinkt ne postoji. Ono što se proglašava majčinskim instinktom je zapravo mogućnost da se majka (ili otac, potpuno je svejedno) uskladi s djetetom, prati ga što mu dijete želi reći, na što svojim ponašanjem ukazuje. A da bi bili usklađeni sa svojim djetetom morate provoditi vrijeme s njim, i više od svega slušati ga.
Kako smo svi u odgoju djece “novi”, uvijek je dobro pročitati koju knjigu i članak o odgoju djece. Znanja ovdje dosta dobro dođu – da proširite svoje vidike, da vidite kako drugi razmišljaju o odgoju, da vidite kako su drugi pristupili nekoj poteškoći koju vi sad imate sa svojim djetetom… Znanja su kao obrok poslužen na švedskom stolu – ima toga mnogo, da ne ostanete gladni morate nešto pojesti. A što će to biti, odlučit ćete Vi prema svojim željama. Tako i sve savjete iz svih stručnih knjiga o odgoju uzimajte onoliko koliko Vam baš sada paše. Zapamtite neke stvari, neke primjenite, a neke zaboravite – sve u skladu s Vašom osobnošću i osobnošću Vašeg djeteta.
MIT:
Nauče li roditelji prave metode, mogu odgojiti dijete da bude onakvo kakvo oni žele.
ISTINA:
Potpuno netočno. Dijete nije glina, nije niti robot, pa ako stisnete prave gumbe, ono izvrši radnje i napravi ona ponašanja za koja ste ga programirali. Niti jedna metoda nije univerzalni recept kojim možete „umijesiti” savršeno dijete. Svako dijete rađa se kao jedinstvena osoba – s jedinstvenim potrebama, načinima njihova zadovoljenja, jedinstvenim temperamentom. Ne možete odabrati način odgoja i tjerati dijete da se prilagodi tome. Vi ste ti koji se prilagođavate djetetu – vašem unikatu. Vaše dijete je jedinstveno, živi u jedinstvenoj okolini, jedinstvenom vremenu, i nema toga pedijatra/psihologa/pedagoga koji može znati što upravo vašem djetetu sada treba. To najbolje zna roditelj, pod uvjetom, naravno, da su mu dijete i njegove potrebe bitne i važne. Ako imate osjećaj da djetetu nešto baš sad treba, ili da je djetetovo prkosno ponašanje samo prkos, a nema veze s nekim nezadovoljenim potrebama – vjerujte svojoj prosudbi. Nemojte pretjerano odgajati svoje dijete, živite s njim.
MIT:
Posao roditelja je učiniti da dijete bude uvijek sretno
ISTINA:
Posao roditelja je učiniti da dijete upozna život. A u životu ima situacija kada se ljutimo, kada smo uplašeni, kada smo neuspješni…. Pokušavajući uvijek staviti djetetu osmjeh na lice dobivate sljedeće – dijete neće upoznati niti jednu drugu emociju u okviru svog ranog odrastanja, te će situacija kada mu u vrtiću ili školi netko nešto ne da, ili kada mu vi kažete da nešto ne smije (npr. hodati po cesti) reagirati na neprimjeren način. Činjenica je da će se Vaše dijete uplašiti, naljutiti, doživjeti neuspjeh – prije ili kasnije.
Ono što je bolje, je da dijete doživi situaciju neuspjeha kada ste vi blizu – tako da mu možete objasniti što je to, kako da se postavi prema neuspjehu, kako da počne iznova… Kada se naljuti na vas jer mu nešto ne date, da shvati da to nije ništa strašno. Ako nešto želi i ne može to dobiti, normalno je biti ljut (čudno bi bilo da je drugačije). Neka Vaše dijete bude ljuto uz vas – da mu objasnite da to nije kraj svijeta, i da ga i dalje volite. U stvarnom životu ljudi ne nose uvijek osmjeh na licu, ne treba ni Vaše dijete tako. Kada će se već ljutiti, neka se nauči ljutiti uz Vas, a ne bez Vas. Nemojte dijete pripremiti na nerealan život, nego na stvarne situacije koje će mu se ponekad desiti – u vrtiću, školi, u odnosima s vršnjacima… A svi znamo da uz puno smijeha, tu ima i suza, i nepravde, i neuspjeha, i straha i nelagode…
MIT: Roditelj treba biti savršen.
ISTINA: Roditelj treba biti iskren. Prvenstveno prema sebi. Savršenstvo ne postoji – kako kod djece, tako ni kod roditelja. Ako je roditelj savršen, kako onda on može biti primjer djeci? Možda da, ali nedostižan, nerealan i može postati osoba s kojom se dijete nikada i nikako neće moći poistovjetiti. U današnjem svijetu, okolnostima, događajima, kako roditelj može napraviti uvijek baš ono pravo što bi trebao napraviti?
Činjenica je da smo se svi mi ponašamo najbolje što možemo, najbolje što znamo. No u sljedećem trenu nešto naučimo, pa se odlučimo ponašati drugačije. I što je tu loše? Možda lekcija kojom učimo dijete da smije pogriješiti? Da se iz grešaka uči? Da se uvijek može bolje, kvalitetnije, brže, pouzdanije? Da se uvijek još nešto može naučiti?
Meni ove lekcije djeluju prevrijedno da ih dijete ne nauči – upravo su to životne lekcije, kojima se dijete priprema za život. Činjenica je da će uvijek netko misliti da nešto što radite sa svojim djetetom ili prema svom djetetu nije dobro, ali dokle god ste iskreni, autentični, u skladu sa svojim životnim vrijednostima, principima i dokle god vas vodi djetetov najbolji interes, dotle ne možete baš puno pogriješiti. A ako i pogriješite, pogrešku shvatite kao izazov – aha, ovime nisam zadovoljna /zadovoljan, idem probati nešto drugo.
MIT: Roditelji moraju uvijek kontrolirati situaciju.
ISTINA: Ne moraju, naravno. Dobro je znati uvijek što dijete radi, zašto nešto radi. Ali držati sve pod kontrolom nerealno je i neostvarivo. I to je toliko visok cilj, da ga niti jedan roditelj nikada neće moći ostvariti.
Osim toga, moć nije ekskluzivno pravo roditelja, nego je namijenjeno dijeljenju u obitelji. Ne date li djetetu moć u nekim stvarima, nećete ga nikada naučiti niti posljedicama ponašanja niti odgovornosti. Dozirajte kontrolu prema sposobnostima i razvoju djeteta – nećete malom djetetu dati da kuha ručak, ali si predškolarac uredno može namazati kruh.
MIT: Dobar roditelj dozvoljava demokraciju u obitelji
ISTINA: Dobar roditelj preuzima odgovornost za svoj roditeljski posao. Koliko je loše uvijek u svemu držati kontrolu (a i nemoguće), toliko je loše roditeljsku odgovornost, roditeljske odluke dati u ruke djetetu. Predškolsko dijete ne može samo odlučiti da li će obući jaknu kada je vani temperatura 5 stupnjeva – eventualno može odlučiti koju će jaknu obući.
Dijete još nije kognitivno spremno nositi s posljedicama takvih odluka – zato je roditeljska odgovornost da oni donose takve i slične odluke. Dobro je pitati dijete za mišljenje, ali roditelj uvijek ima, iz svoje pozicije, mogućnost djetetove prijedloge prihvatiti ili odbiti.
Naime, dijete može predložiti da se ide u kino, roditelj je taj koji će odlučiti da li je to realno provediva želja, s obzirom na financijsku, vremensku i ostalu situaciju. Ako nije, roditelj smije reći NE.
MIT: Dijete se ne bi trebalo ljutiti.
ISTINA: Ljutnja je emocija kao svaka druga. Dolazi univerzalno kod svih ljudi u istim ili vrlo sličnim situacijama – nešto želim, a to ne mogu dobiti. Tijekom odrastanja, normalno je da dijete doživi situacije u kojima neće dobiti nešto što želi – i treba ih doživjeti. A kako onda da ne bude ljuto?
Svi smo programirani na isti način, iste ili slične situacije i sa fiziološke strane produciraju iste emocije. I zašto se onda čuditi kada nešto zabranimo djetetu (da trči na cestu, jede puno slatkiša, sjedi na kompjutoru cijeli dan) a dijete se naljuti na to? To je zapravo, očekivana reakcija. I tu dijete nema poteškoća, jedinu poteškoću tu pokazuje roditelj koji se ne zna nositi s djetetovom ljutnjom.
A jedino što tada roditelj treba napraviti je omogućiti djetetu da se „ispuše” – ili da isplače svoje suze, ili izlupa jastuk, ili pričekati da se prestane „duriti”…
I prisjetiti se da ono s čime bi trebali imati poteškoća je način na kojih se iskazuje ljutnja, a ne emocija ljutnje sama.
MIT: Svu djecu, ukoliko ste roditelj više od jednog djeteta, treba tretirati isto.
ISTINA: Djeca su različita, te je vještina roditelja prilagoditi odnos svakom djetetu ponaosob. Nije posao djeteta da se prilagodi roditeljskim odgojnim vještinama, nego da se vi kao roditelj prilagodite njemu. Ne možete odrediti i odlučiti kako ćete odgajati svoje dijete, odrediti svoje odgojne postupke prije nego upoznate svoje dijete. Svi smo jedinstveni, svatko od nas je unikat, rođen u jedinstvenim uvjetima, s jedinstvenim karakternim osobinama, odgajan u jedinstvenim okolnostima…
Kako onda možemo primijeniti jedan način odgajanja na svu djecu? Recepata za odgoj nema – to je dobro poznato. Odgajanje je zapravo suživot s djetetom u ravnopravnom dostojanstvu, što znači da se međusobno uvažavamo i prihvaćamo u svojoj jedinstvenosti – i roditelj dijete, i dijete roditelja.
Upravo zato isti odgojni postupak, na koji jedno dijete dobro reagira, za drugo dijete može samo predstavljati nešto što ga zabavlja i na čemu dijete uvježbava pomaknuti roditeljske granice. Svako dijete zahtjeva od svog roditelja da ga vidi kao jedinstvenu osobu, i ako roditelj tako priđe djetetu uz stav prihvaćanja, to je najbolji način da pogodi najbolji odgojni pristup, prilagođen upravom svom djetetu.
Sandra Matošina Borbaš
