Isključujemo iz svijesti i potiskujemo sve što nam je neprihvatljivo i neugodno u nama i oko nas. Potisnuto ne nestaje nego se taloži u našem podsvjesnom, »zaboravlja« se na određeno vrijeme, s time da kasnije pod određenim okolnostima i često u prerušenom obliku izlazi ponovno na površinu i uznemiruje nas. Naši ostali obrambeni mehanizmi ili pomažu održavanje potisnutim od nas odbačenih i neprihvaćenih konfliktnih sadržaja ili omogućuju njihovo ponovno izlaženje napolje, ali sada u drugom za nas prihvatljivijem obliku. Osim u djetinjstvu, potiskivanje koristimo tokom čitavog života u vrijeme povremene nemoći i slabosti našeg »ja« kada ovaj ne može izići na kraj s problemima i zadaćama s kojima je suočen. Na taj način »zaboravljeno« nije otpisano nego samo dublje zakopano u nama. Čim imamo više takvih potisnutih sadržaja, tim smo nesigurniji, uznemireniji i osjetljiviji za nove stresove u životu. Neugodna prošlost dalje u nama živi i često neprepoznata utječe na naše sadašnje ponašanje. Potiskivanju pogoduje autoritativna nedemokratska atmosfera, u kojoj se ne smiju izražavati ti doživljaji, a niti se smije verbalizirati nejasno i neugodno. U takvoj klimi ima mnogo zabrana, tabu-tema i neobjašnjenih naloga.
Koriste se naročito u vrijeme nemoći i povremene slabosti našega svjesnog »ja« kada on ne može izići na kraj s problemima i zadacima s kojima je suočen. Prošlost, a naročito ona neugodna, i dalje u nama živi te neprepoznata i dalje utječe na naše ponašanje.
Negiranje stvarnosti u nama i oko nas drugi je važan način izbjegavanja nelagodne i neprihvaćene stvarnosti u nama i oko nas. Sve neugodno i neprihvatljivo isključujemo iz našeg vidnog polja, stvaramo slijepu pjegu za te sadržaje. Ne vidimo ono što ne želimo vidjeti. To je nojevo guranje glave u pijesak, kao kad malo dijete zatvori oči i smatra da nema onoga čega se boji. To je naša obrana od neugodnog, neprihvatljivog i napornog. Postajemo potpuno nekritični prema onom što se stvarno zbiva u nama i oko nas. Zatvaramo oči pred činjenicama, bježimo iz realiteta u subjektivnu jednostranost. Nepriznavanje činjenica ne utječe na njihovo postojanje i ne umanjuje snagu njihove stvarnosti. Dominira sklonost ne gledati činjenicama u oči i krojiti svijet oko sebe po vlastitim željama i potrebama. Problemi se ne rješavaju, a svijet se, kao ni mi, ne mijenja.
Potiskivanjem, negiranjem i odgađanjem ne rješavaju se životni problemi. Posljedica je zaustavljanje potrebnih promjena i sve slabije poznavanje svoje unutarnje i vanjske stvarnosti. Gubi se uvid u sebe i događanja oko nas. Nama počinje vladati ono nepoznato u nama i neprepoznato oko nas.
Pavao Brajša
