Kad vas ljubav pozove, pođite za njom,
Premda su staze njene tegobne i strme.
A kad vas krila njena obgrle, prepustite joj se,
Premda vas mač , skriven među perima njenim,
može povrijediti.
A kad vam progovori, vjerujte joj,
Premda vam glas njen može uništiti snove,
k’o što sjeverac opustoši vrt.
Jer, baš kao što vas kruniše,
ljubav će vas i razapeti.
Isto kao sto vas potiče da rastete,
tako će vas i okresati.
Kao što se uspinje do visina vaših i miluje vam
grančice najtananije što trepere na suncu,
Tako će se spustiti i do vašeg korijenja
i protresti ga u njegovom prijanjanju za zemlju.
Poput snoplja pšeničnog,
Sakupit će vas u naručje svoje.
Omlatit će vas, da bi vas ogolila.
Prosijat će vas, da bi vas otrijebila od kukolja.
Samljet će vas, do bjeline.
Umijesit će vas, dok ne postanete gipki;
A onda će vas izložiti svojoj svetoj vatri,
tako da postanete sveti hljeb
za svetu Božju svetkovinu.
Sve će vam to ljubav učiniti,
ne biste li spoznali tajne svoga srca
i u spoznaji toj postali dio srca života.
Budete li, pak, u strahu svome tražili
samo ljubavni mir i zadovoljstvo,
Bolje vam je onda da pokrijete golotinju svoju,
i odete sa gumna ljubavi,
U svijet koji ne poznaje godišnja doba,
gdje ćete se smijati, al’ ne puno čuti odijek smijeha svog
i plakati, al’ ne do posljednje suze svoje.
Kalil Gibran
