Umoran od dugoga putovanja Oblačić je zadrijemao iznad dimnjake kučiće na početku sela. Trgnuo se kada je začuo tužan starački glas:
– Bože, pomozi mi da lakše podnesem ovu samoću.
– Oh, jadna bakica. Znam kako se osjeća. I ja sam bio usamljen dok nisam upoznao Proljeće. Samoća je vrlo teška – pomisli Oblačić i krene natrag u šumu po Proljeće.
Proljeće je neumorno radilo. Prosipalo je ljubičice, jaglace i šumarice. Bojilo ih je u plavu boju neba, žutu boju sunca i bijelu boju svoga prijatelja Oblaka. Posipalo je pupove po drveću i zadivljeno promatralo svoje djelo.
– Sreća što sam te našao prije mraka – reče Oblačić.
– Moraš brzo sa mnom.
– Što je tako žurno? Zar nisi pošao na odmor? – radoznalo će Proljeće.
– Pođi sa mnom pa ćeš vidjeti – reče Oblačić – pričat ću ti putem.
Stigli su do kućice na početku sela.
– Bakica je jako tužna jer je sama. Moramo joj nekako pomoći- reče Oblačić.
– Ali kako? – upita Proljeće
– Ja znam samo prosipati cvijeće i buditi prirodu.
– Ja mislim da cvijeće može uljepšati život. Smisli nešto – navaljivao je Oblačić.
– Mogu posaditi mirisne ljubice- reče Proljeće – I moja baka Zima voli ljubice.
Proljeće razgrne pregaču i iz nje istrese mirisne ljubice uz kućni prag. Oblačić je zavirio u kuću. Ugledao je baku kako ustaje i kreće prema vratima.
– Oh, prve ljubičice! Kako krasno mirišu!- reče baka, prigne se do ljubica i nježno im pomiluje latice.
– Sad imam o kome voditi brigu i neću biti sama. Hvala ti Bože, što si uslišio moju molitvu.
Na listovima ljubica pojavile su se kapljice rose. Možda su to suzu radosnicu pustili Proljeće i Oblačić.
Nije ni važno, glavno je da su bili zadovoljni jer su nekoga usrećili.
– Zaslužili smo odmor – sanjivo zijevne Proljeće.
Prve sunčane zrake probijaju se kroz mrak. Budi se novi dan.
– Oho ho, oho ho, danas bit će veselo! – pjevuši Oblačić.
– Još mi se spava. Ne želim ustati – žali se pospano Proljeće.
– Vidi se da si najmlađa u dvorcu. Moramo raditi. Sjeti se kako si jučer bila sretna jer si baki uljepšala dan – podsjeti je Oblačić prijateljski.
– Imaš pravo – postiđeno će Proljeće – pogledat ću što radi bakica.
Bakica je grabljicama ravnala zemlju oko cvijeća. Na licu joj se vidjelo zadovoljstvo.
To obraduje mlado Proljeće i ono se odmah razbudi.
nastavlja se…
Jadranka Bralić
