U dvorcu godišnjih doba budi se sanjivo proljeće.
Proteže se, trlja oči i briše ruke o zelenu pregaču na kojoj su se  pojavili cvjetići.
– Napokon! – uzvikne zadovoljno.
– Što napokon? – upita pjenušavi oblačić.
– Napokon evo cvjetića. To je znak da je došlo moje vrijeme – reče i nastavi – Ja sam vila Proljeće.
Živim u dvorcu godišnjih doba.Tamo sam najmlađa. Dosadilo mi je spavati u sjemenci, trpjeti snijeg  i tamu u zemlji. Ljuta sam na Zimu jer se sve sporije povlači.
 – Ja sam ljut na Zimu jer me cijelo vrijeme gura u kut. Ona ne  voli male bijele
oblake kao što sam ja- povjeri se Oblačić Proljeću i pomisli: Prava je ljepotica, mlada  i vesela, a ne onako mrgodna kao Zima.
Mlada je vila uistinu bila prekrasna: u kosi je imala vijenac  od tratinčica, predivnu pregaču posutu cvjetićima  i cipelice od mekane trave. Proljeće nježno pogleda bijeli Oblačić  i reče mu:
– Sviđaš mi se. Mlad si i lijep kao prve travke,a nježan kao  maslačkova lampa.
– Maslačkova lampa, što je sad to?- pomisli u sebi Oblačić, ali ne  reče to na glas kako ne bi ispao prava neznalica.
– Ti si moja vila. Volim cvijeće i darovat ću mu svoje tople  suzice da se veselije smiješi Suncu – izjavi Oblačić ponosan na svoju ideju.
– Što onda čekamo?- upita veselo Proljeće.- Krenimo na livade i u šume.
– Idemo! – prihvati Oblačić. Osjetio se važan jer napokon i on nekome treba.
S visine je gledao gdje sve Proljeće treba prosuti cvjetiće s  pregače, a mlada vila poskakivala je po livadi i budila uspavane lukovice i korjenčiće. Uživali su u zajedničkom radu.
 – Hej, Proljeće, sad ulazimo u šumu. Tu ima puno posla – objavi  Oblačić s visine.
 – Znam. Šume su velike i imaju puno stanovnika. Sve treba  probuditi i najaviti im novo doba – reče vila Proljeće.
 – Tako si mlada a puno toga znaš – oduševljeno će Oblačić.
 – U dvorcu godišnjih doba rado razgovaram s mudrom Jeseni. Od nje sam puno naučila
o svijetu i o životu. Njezini savjeti su mi dragocjeni. Ponekad sam mislila kako je dosadna i  gnjavi me, ali sada vidim kako je dobro razgovarati  sa starijima.
 – Nastojat ću to upamtiti – reče Oblačić i doda – Idem malo odrijemati, a ti me pozovi kad ti zatrebam.

…nastavlja se

Jadranka Bralić

 

Share.
Leave A Reply Cancel Reply
Exit mobile version