Jedni roditelji govore djeci sukladno onome što misle, osjećaju i kako se ponašaju, a drugi suprotno svom mišljenju, osjećanju i ponašanju! Samo iskren razgovor s djetetom je uspješan! Iskreno s njim razgovaramo ako se ono što govorimo slaže s onim što mislimo i osjećamo i kako se ponašamo! To ne znači da moramo djeci sve govoriti, ali ono što govorimo mora biti usklađeno s onim što osjećamo i mislimo. Djeca imaju »šesto čulo« za ono što se događa u nama kad s njim razgovaramo. Ako to nije povezano, ono je zbunjeno.

Mislimo li stvarno ono što govorimo djetetu? Osjećamo li tako? Ponašamo li se i mi onako kako to djetetu savjetujemo? Jesmo li u stanju kazati djetetu da se ne slažemo s onim što govorimo i to ne osjećamo? Jesmo li spremni otvoreno razgovarati o iskrenosti ili neiskrenosti svoga razgovora s njim? Jesmo li u stanju pitati a i saslušati dijete što misli i osjeća kada s nama razgovara?

Ne moramo uvijek sve reći, ali ono što kažemo djetetu mora biti iskreno. Djeca imaju poseban »radar« za brzo prepoznavanje naše iskrenosti ili neiskrenosti!

Uspješnost razgovora s djetetom ne ovisi samo o kvaliteti sadržaja nego i o kvaliteti naše iskrenosti u tijeku razgovora! Neiskreno izgovorene poruke prolaze pokraj naše djece!

Od nas planirana i poslana ne mora odgovarati od djeteta primljenoj i shvaćenoj poruci. U razgovoru s djecom pojavljuje se komunikacijska zbrka. To se može spriječiti jedino obostranim provjeravanjem što je dijete čulo i kako je razumjelo ono što mu govorimo.

Kažemo li djetetu baš ono što smo mu mislili reći? Jesmo li sigurni da je dijete čulo što smo mu rekli? Kako znamo da je dijete shvatilo naše značenje poslane poruke?

provjeravamo li što je dijete čulo i shvatilo? Znamo li da dijete reagira na ono što je čulo i shvatilo a ne na ono što smo mu namjeravali kazati?

Provjerite jeste li ste rekli što ste htjeli kazati! Pitajte dijete što je zapravo čulo!

Doznajte kako je dijete razumjelo vašu poruku! Uspjeh našeg razgovora ovisi o tome što je dijete čulo i kako vas je razumjelo, a ne o tome što ste mu rekli a još manje o tome što smo mu planirali kazati! Dijete ne odgovara na ono što mu govorimo nego na ono što je čulo i razumjelo!

Previše razmišljamo o tome što ćemo kazati djetetu a premalo kako ćemo to kazati. Često je manje bitno je li sve točno i ispravno što mu kažemo koliko jesmo li mu to rekli iskreno i s ljubavlju. Djetetu moramo biti dragi i razumljivi. Ne smije nas se bojati i mora nas razumjeti ako želimo da prihvati što mu govorimo. Dijete prihvaća najprije nas a onda sadržaj koji mu prenosimo. Mi smo »ambalaža2 koja se mora dopasti djetetu da bi prihvatilo ono što mu govorimo!

Pavao Brajša

Share.
Leave A Reply Cancel Reply
Exit mobile version