Bio jedan čovjek, u kući mu bila uvijek svađa da nije mogao da izdrži.
Čuo on da ima Mudrac u selu pa se zaputi k njemu.
Kad stiže do mudraca, poče se žaliti kako se kćer sa kćeri svađa, majka sa kćerkom, sin sa sestrom da ne može više da živi ni da spava.
Posluša ga Mudrac pažljivo i pita ga: “Imas li ti živine – konja, ovaca, koza, mački?”
On kaže: “Imam.”
Mudrac će: “Utjeraj sve to u kuću i poslije sedam dana se vrati.”
Čovjek mu reče “u redu” i tu se pozdraviše i rastaviše.
Idući putom pomisli ‘čudnog li mudraca, što mi on reče, ali nema veze poslušat šu ga.’
Poslije sedam dana se vrati se Mudracu i Mudrac ga pita: “I kako je bilo, pričaj.”
“Jooooj ne pitaj, ubit ću se, sad je još gore, vriska, dreka, smrad, hrzanje, blejanje…”
Kaže Mudrac: “Ništa, onda idi kući, istjeraj živinu, pa se vrati za sedam dana.”
“U redu”, reče ovaj. Idući putom opet misli ‘ludnice, ‘ko je ovdje lud, ja ili on? Ali neka poslusat ću ga još ovaj put.”
Poslije sedam dana vrat se Mudracu.
Mudrac ga pita, kako je sada.
A ovaj će: ” Milina, mirna kuća, jest da se malo prepiru majka i kćerka, sin i sestra, ali nakon onih životinja i smrada ovo je milina.”
Mudrac mu tada odgovara: ” E vidiš, i ja sam čitav život želio cipele pošto ih nemam, ali kad jednog dana ugledah čovjeka u kolicima bez nogu, tada spoznah koja je milina imati noge pa makar i bose i bez cipela.”
