Neobična nauka o sreći

Kad imate 21 minutu za izlaganje, dva milijuna godina se čine jako dugima. Ali, evolucijski gledano, dva milijuna godina su ništa. Pa ipak, u dva milijuna godina ljudski mozak se gotovo utrostručio, narastao je s pola kile teškog mozga našeg pretka Habilisa na mesnu štrucu od gotovo kilu i pol koju svi mi ovdje nosimo među ušima. Što to ima u velikom mozgu da je priroda tako žarko željela da ga imamo?

Ispostavilo se da kad se mozak utrostruči nije samo veći, nego dobiva i nove strukture. A jedan od glavnih razloga zašto je naš mozak veći je što ima novi dio, koji se zove frontalni režanj, posebno dio koji se zove prefrontalna kora. Što to prefrontalna kora radi što bi moglo opravdati prepravku cijele arhitekture ljudske lubanje u treptaju evolucijskog vremena?

Pa, ispostavilo se da prefrontalna kora radi svašta ali jedna od najvažnijih stvari je što je simulator iskustva. Piloti vježbaju u simulatorima leta kako ne bi radili stvarne greške u zrakoplovima. Ljudi imaju ovu izvanrednu prilagodbu pomoću koje mogu probati stvari u svojoj glavi prije nego što ih iskušaju u stvarnosti. Ovaj trik naši preci nisu mogli izvesti niti ijedna druga životinja tako dobro kao mi. Sjajna prilagodba. Zajedno s palcima i uspravnim držanjem i jezikom to je jedna od stvari zbog kojih smo sišli s drveća i ušli u šoping-centre.

Svi smo to radili. Sami znate da slastičarnice ne drže sladoled s okusom jetrice i luka. Ali ne zato što su ga napravili, probali i rekli “Bljak!”, nego zato što i bez ustajanja iz fotelje možete simulirati taj okus i reći bljak prije nego što ga napravite.
Pogledajmo kako naši simulatori iskustva rade. Prođimo kroz brzinsku dijagnostiku prije nego što nastavim s izlaganjem. Razmislite o dvije potencijalne budućnosti i pokušajte ih simulirati kako bi vidjeli koja bi vam bila draža. Jedna mogućnost je dobitak na lutriji, oko 314 milijuna dolara. Druga je da postanete invalid. Razmislite na trenutak. Vjerojatno vam se čini da vam ne treba trenutak.

Evo podataka o ove dvije grupe ljudi o tome koliko se osjećaju sretno. I podaci su točno kakve ste i očekivali, zar ne? Ove podatke sam ja izmislio!

Ovo su pravi podaci. Pali ste na ispitu, a tek smo na početku predavanja. Jer je činjenica da godinu dana nakon oduzetosti nogu odnosno godinu dana nakon dobitka na lotu, i dobitnici i invalidi su podjednako sretni sa svojim životom.

Ne brinite što ste pali na prvom testu svi mi padamo na testovima cijelo vrijeme. Istraživanja koja provodi moj laboratorij, i koja provode ekonomisti i psiholozi po cijeloj zemlji otkrila su nešto stvarno iznenađujuće. Nešto što nazivamo “utjecaj događaja”, sklonost simulatora da ne funkcionira dobro. Simulator utječe da vjerujete kako su različiti ishodi različitiji nego što su u stvarnosti.

Istraživanja na terenu i u laboratoriju pokazuju da pobjeda i gubitak na izborima, dobivanje ili gubljenje partnera, dobivanje ili nedobivanje unaprjeđenja, prolazak na ispitu ili ne, itd. imaju manji utjecaj, manji intenzitet i traju puno kraće nego što su ljudi očekivali. Nedavna studija – ovo me zapanjuje – o tome kako životne traume utječu na ljude sugerira da ako se trauma dogodila prije više od tri mjeseca – osim par iznimaka – ona nema nikakvog utjecaja na vašu sreću.

Zašto? Zato što se sreća može sintetizirati. Sir Thomas Brown je napisao 1642.: “Ja sam najsretnija osoba. Posjedujem ono što može pretvoriti siromaštvo u bogatstvo, nedaću u blagostanje. Manje sam ranjiv od Ahila, sudbina mi ne može pronaći slabo mjesto.” Kakav je to izvanredan stroj u glavi ove osobe?

Pa, ispostavilo se da točno takav izvanredan stroj ima svatko od nas. Ljudska bića imaju neku vrstu psihičkog imunološkog sustava. Sustav kognitivnih procesa, uglavnom nesvjesnih kognitivnih procesa, koje im pomažu promijeniti svoj pogled na svijet kako bi se mogli osjećati bolje u svijetu u kojem su se našli. Kao Sir Thomas, i vi imate ovaj stroj. Za razliku od Sir Thomasa, čini se da toga niste svjesni.

Mi sintetiziramo sreću, ali smatramo da se sreća treba pronaći. Mislim da vam ne moram dati puno primjera ljudi koji sintetiziraju sreću. Iako ću vam pokazati neke rezultate eksperimenata, ne morate puno tražiti da bi pronašli dokaze.
Kao osobni izazov, jer to ponekad upotrijebim na predavanjima, uzeo sam primjerak New York Timesa i pokušao pronaći slučajeve ljudi koji sintetiziraju sreću. I ovdje su tri lika. “Sad sam puno bolje fizički, financijski, emocionalno, mentalno i u skoro svakom drugom pogledu.” “Ne žalim zbog nijedne minute. Bilo je to sjajno iskustvo.” “Vjerujem da je ovako ispalo najbolje.”

Tko su ovi likovi koji su toliko prokleto sretni? Pa, prvi je Jim Wright. Neki od vas ste dovoljno stari da ga se sjećate kao predsjednika Zastupničkog doma koji je dao ostavku kad ga je mladi republikanac imenom Newt Gingrich razotkrio zbog sumnjivog posla oko izdanja knjige. On je izgubio sve. Najmoćniji Demokrat u zemlji, izgubio je sve. Izgubio je novac, moć. Što on ima za reći nakon svih ovih godina? “Sad sam puno bolje fizički, financijski, mentalno i u skoro svakom drugom pogledu.” U kojem mu još pogledu može biti bolje? Povrtno? Mineralno? Manje-više je sve već pokrio.

Za Moreesea Bickhama nikad niste čuli. Moreese Bickham je izjavio ovo, nakon što je pušten. Bilo mu je 78 godina. Proveo je 37 godina u državnoj kaznionici u Louisiani za zločin koji nije počinio. Na kraju je oslobođen, u dobi od 78 godina, zbog DNK dokaza. I što nam ima za reći o svom iskustvu? “Ne žalim zbog nijedne minute. Bilo je to sjajno iskustvo.” “Sjajno!” Ovaj čovjek nije rekao: “Znate, bilo je tamo i dobrih dečki. Imali smo teretanu.” Kaže “sjajno”, riječ koju obično rezerviramo za uzvišena iskustva.

Harry S. Langerman je izgovorio ove riječi, i on je mogao biti poznat ali nije, jer 1949. pročitao mali članak u tisku o hamburger-štandu u vlasništvu braće McDonald. I pomislio je: “Koja dobra ideja!” Potražio ih je i oni su rekli: “Možemo ti dati franšizu za 3.000 dolara.” Harry je pitao svog brata investicijskog bankara da mu posudi 3.000 dolara. Odgovor je bio: “Budalo, nitko ne jede hamburgere.” Nije mu posudio novac, a šest mjeseci kasnije Ray Croc je došao na istu ideju. Ispostavilo se da ljudi ipak jedu hamburgere, i Ray Croc je jedno vrijeme bio najbogatiji čovjek u Americi.

I na kraju, u najboljem slučaju neki od vas prepoznati će na fotografiji Petea Besta, originalnog bubnjara Beatlesa, kojeg su oni, znate već, poslali po cigarete i onda mu šmugnuli i pokupili Ringa na turneji. 1994. kada je Pete Best je bio intervjuiran – još je bubnjar i studijski muzičar – izjavio je: “Sretniji sam nego što bih bio s Beatlesima.”

Možemo naučiti nešto važno od ovih ljudi: tajnu sreće. I evo je, konačno smo je otkrili. Prvo: steknite bogatstvo, moć i prestiž, zatim ih izgubite. Drugo: što više vremena možete provedite u zatvoru. Treće: jako obogatite nekog drugog. I konačno: nikad, nikad se nemojte pridružiti Beatlesima.

I ja, poput Ze Franka, mogu predvidjeti vašu sljedeću misao Koja je: “Ma da!” Jer kad ljudi sintetiziraju sreću, kao što čini se da su ova gospoda napravila, mi se smiješimo, ali postrance kolutamo očima i kažemo “Ma da, nisi nikad niti htio taj posao.” “Da, baš nikad nisi imao puno toga zajedničkog s njom, i to si otkrio baš u trenutku kada ti je bacila zaručnički prsten u lice.”

Podsmjehujemo se jer vjerujemo da sintetička sreća nije iste kakvoće kao ona koju bi mogli zvati prirodnom srećom. Kakvi su to nazivi? Prirodnu sreću osjetimo kad dobijemo ono što smo željeli; sintetičku sreću stvorimo kad ne dobijemo ono što smo željeli. U našem društvu postoji jako vjerovanje da je sintetička sreća manje vrijedna vrsta sreće. Zašto tako vjerujemo? Razlog je vrlo jednostavan. Kakav ekonomični stroj bi nastavio funkcionirati ako bi vjerovali kako nas nedobijanje stvari koje želimo može usrećiti jednako kao i dobijanje?

Uz sve isprike mom prijatelju Matthieu Ricardu, trgovački centar pun zen-redovnika neće biti naročito profitabilan jer oni nedovoljno žele materijalne stvari. Poručujem vam da je sintetička sreća jednako stvarna i trajna kao i ona sreća koju osjetite kada dobijete točno ono što ste željeli. Budući sam znanstvenik, to neću učiniti retorikom nego ću koristiti podatke.

Prvo ću vam pokazati pokusnu paradigmu koja se koristi za demonstraciju sinteze sreće među prosječnim ljudima. To je 50 godina stara “paradigma slobodnog izbora”. Vrlo je jednostavna. Donesete, recimo, šest predmeta i tražite subjekta da ih poreda po sviđanju. U ovom slučaju, eksperiment koristi reprodukcije Monetovih slika. Dakle, svatko poreda ove Monetove reprodukcije prema tome koliko im se slika sviđa. Onda vam damo izbor: “Slučajno imamo neke reprodukcije viška u ormaru.

Kao nagradu, jednu možete ponijeti kući. Slučajno imamo broj tri i broj četiri.” kažemo subjektu. To je malo teži izbor, jer vam ni jedno od te dvije nije naročito draža, ali naravno, ljudi su skloni da odaberu broj tri jer im se sviđao malo više od broja četiri.
Nešto kasnije – što može biti za 15 minuta, ili za 15 dana – isti podražaj je postavljen pred subjekte i tražimo ih da ponovno rankiraju podražaje. “Recite nam koliko vam se sad sviđaju.” I što se događa? Pogledajte kako se sintetizira sreća. Isti rezultat je dobijen iznova i iznova. Gledate sintezu sreće. Želite li je ponovno vidjeti? Sreća! “Ona koju sam dobio je bolja nego što sam mislio! Ona druga je bezveze!” (Smijeh) To je sinteza sreće.

Što je pravi odgovor na to? “Ma, da!” Ali, evo eksperimenta kojeg smo proveli za kojeg se nadam kako će vas uvjeriti da “Ma, da!” nije pravi odgovor. Napravili smo ovaj eksperiment sa skupinom pacijenata koji su hospitalizirani s anterogradnom amnezijom. Većina boluje od Korsakovljevog sindroma, jedne vrste psihoze – pili su puno previše, i ne mogu steći nove uspomene. Oni pamte svoje djetinjstvo, ali ako uđete i predstavite se i onda napustite sobu, kada se vratite oni više ne znaju tko ste.

Ponijeli smo naše reprodukcije u bolnicu i pitali smo ove pacijente da ih poredaju od one koja im se najviše svidjela do one koja im se najmanje svidjela. Onda smo im dali izbor između trećeg i četvrtog po poretku Kao i svi ostali, rekli su: “Puno hvala, doktore! Baš bi mi dobro došla slika. Uzet ću broj tri.” Objasnili smo im kako ćemo im poslati broj tri poštom. Pokupili smo sve svoje materijale i izašli iz sobe, i brojali do pola sata. Kad smo se vratili, rekli smo: “Bok, vratili smo se.” Pacijenti bi rekli: “Ah, doktore, baš mi je žao, ali imam problem s pamćenjem, zato sam ovdje. Ako sam vas upoznao ranije, ne sjećam se.” “Stvarno, Jime, ne sjećaš me se? Sad smo bili ovdje s reprodukcijama?” “Žao mi je doktore, nemam pojma.” “Nema problema, Jime. Samo bih želio da poredaš ove slike od onih koja ti se najviše sviđa do one koja ti se najmanje sviđa.”

I što su učini? Pa, prvo provjerimo da li stvarno imaju amneziju. Pitamo ih koje slike već imaju koje su odabrali zadnji put, koja je njihova. Otkrili smo da pacijenti s amnezijom jednostavno nagađaju. Da sam isto napravio s vama svi bi ste znali koju ste reprodukciju odabrali. Ali pacijenti s amnezijom nemaju pojma. Ne mogu odabrati svoj s popisa.
Ono što kontrolna grupa radi je da sintetizira sreću. Zar ne? To rezultira promjenom u ukusu, promjenu od prvobitnog rangiranja do rangiranja drugi put. Kontrolna grupa pokazuje – to sam vam već opisao sad vam ga pokazujem u grafičkom obliku – “Ova koju imam je bolja nešto što sam mislio. Ona druga, ona koju sam ostavio, nije tako dobra kao što sam mislio.” Pacijent s amnezijom rade potpuno istu stvar. Razmislite o tome.

Tim ljudima se više sviđa ona u njihovom vlasništvu, a ni ne znaju da je posjeduju. “Ma, da” nije pravi odgovor! Što su ti ljudi učinili kada su sintetizirali sreću je da su zaista, stvarno promijenili svoje afektivne, hedonističke, estetske reakcije na taj plakat. Ne kažu to samo zato što ga posjeduju, jer oni ni ne znaju da ga posjeduju.

Kada vam psiholozi pokažu grafikone, znate da su vam pokazuju prosjeke iz velike grupe pojedinaca. Pa ipak, svi mi imamo taj psihološki imunološki sustav, sposobnost sinteze sreće, ali neki od nas to izvode bolje od drugih. A neke situacije omogućuju nam da to izvedemo učinkovitije nego neke druge situacije. Ispada da je sloboda – sposobnost da se odlučite i predomislite – prijatelj prirodne sreće, jer vam omogućuje da između svih tih ukusnih budućnosti pronađete onu u kojoj ćete najviše uživati. No, sloboda izbora – odlučivanja i predomišljanja – je neprijatelj sintetičke sreće. I pokazat ću vam zašto.

Dilbert već zna, naravno. Pročitat ću vam ovaj strip. “Dogbertova tehnička podrška. Kako vam mogu odmoći?” “Moj pisač ispisuje praznu stranicu nakon svakog dokumenta.” “Zašto bi se žalili ako dobijete besplatan papir?” “Besplatan? Zar to nije moj vlastiti list papira?” “Pa pogledajte kvalitetu besplatnog papira i vaš običan papir! Samo će budala ili lažov reći da su isti!” “Ah! Sad kad ste to spomenuli, stvarno jest glađi!” “Što radiš?” “Pomažem ljudima prihvatiti stvari koje ne mogu promijeniti.”

Psihološki imuni sustav funkcionira najbolje kad zaglavimo, kad smo zarobljeni. To je razlika između izlazaka i braka. Izađete na spoj s muškarcem, i on kopa nos, više s njim nećete izaći. Udani ste za muškarca koji kopa nos? Da, ali ima zlatno srce; ne diraj kolač. Zar ne? Pronađete način da bude sretni s onim što imate. Ono što vam želim pokazati je da ljudi ne znaju to o sebi, i to što ne znamo može nam jako štetiti.

Evo eksperimenta kojeg smo proveli na Harvardu. Organizirali smo tečaj crno-bijele fotografije i pozvali smo studente da nauče kako koristiti mračnu komoru. Dali smo im kamere s kojima su hodali po kampusu, i napravili 12 slika svojih omiljenih profesora, svojih soba, svojih pasa, i drugih stvari, za uspomenu. Donesu nam kameru, uzmemo kontakt podatke, oni odaberu dvije najbolje slike, provedemo šest sati u mračnoj komori i oni uvećaju dvije fotografije. Dobiju dvije prekrasne velike fotografije koje su im drage, a mi kažemo, “Koju želite ostaviti?” “Zar moram?” “Oh, da, jedna ostaje za evidenciju projekta. Tako da morate jednu ostaviti. Morate odabrati. Možete zadržati jednu, a ja ću zadržati drugu.”

Sad, postoje dva uvjeta u ovom eksperimentu. U jednom slučaju, rekli smo im: “Znate, ako se predomislite, ja ću imati tu drugu sliku, pa u naredna četiri dana, prije nego što je pošaljem u sjedište, rado ću…”- (smijeh) – da, “sjedište” “…rado ću vam je zamijeniti. Štoviše, donijet ću vam je samo mi ostavite adresu. U stvari, ja ću se javiti vama. Ako se predomislite, jednostavno je možete zamijeniti.” Drugoj polovica studenata rekli smo upravo suprotno: “Odaberite jednu. Ovu drugu šaljemo odmah u Englesku. Vaša slika kreće na put preko Atlantika i nikada više je nećete vidjeti.” Sada, od polovice studenata u svakom od ovih uvjeta se traži da predvide o tome koliko će zavoljeti sliku koju će zadržati a koliko sliku koju će ostaviti. Ostale smo samo poslali doma i onda su mjereni tijekom idućih tri do šest dana o njihovom zadovoljstvu slikama. I evo što smo otkrili.

Prvo, evo što studenti misle da će se dogoditi. Oni misle da će možda zavoljeti slike koje su odabrali nešto više od onih koje su ostavili, ali to nisu statistički značajne razlike. To je vrlo mali porast, i ne znači puno da li su bili u zamjenjivom ili nezamjenjivom slučaju.

Pogrešno! Loši simulatori. Evo što se uistinu događa. I neposredno prije zamjene i pet dana kasnije, ljudi koji su zapeli s tom slikom, koji nemaju izbora, koji se više ne mogu predomisliti, vole je puno! I ljudi koji misle: “Da li da je zamijenim? Jesam li uzeo pravu? Možda ova nije najbolja? Možda sam ostavio bolju?” – ubili su se. Ne sviđa im se njihova slika, pa čak i nakon što je prošla prilika za zamjenu, još uvijek ne vole svoju sliku. Zašto? Zato što promjenjiva stanja ne pomažu sintezi sreće.

Evo i konačnog dijela ovog eksperimenta. Uzmemo sasvim novu skupinu naivnih studenata s Harvarda i kažemo im: “Organiziramo tečaj fotografije koji možete završiti na jedan od dva načina. Na prvom, kad birate jednu od dvije slike, imate četiri dana da se predomislite. Ili možete odabrati tečaj gdje se između dvije slike morate odlučiti odmah i ne možete se predomisliti. Što želite?” 66 posto studenata, dvije trećine, žele tečaj gdje imaju priliku promijeniti svoju odluku. Halo? 66 posto studenata se odlučilo za tečaj u kojem će u konačnici biti duboko nezadovoljni sa slikom. Jer oni ne znaju uvjete pod kojima sintetička sreće raste.

Shakespeare je najbolje izrazio moju poantu samo se izražava hiperbolički: “Nije ništa dobro ili loše / No mišljenje ga čini tako.” Lijepo je poeziju, ali ne može biti baš tako. Zar stvarno ništa nije dobro ni loše? Zar su zaista operacija žuči i putovanje u Pariz jedna te ista stvar? To je kao test inteligencije od jednog pitanja. Ne mogu biti sasvim isti.

U nezgrapnijoj prozi, ali bliže istini, otac modernog kapitalizma Adam Smith, je rekao ovo. Vrijedno razmišljanja: “Veliki izvor i bijede i tegoba ljudskog života kao da nastaje od preuveličavanja razlike između jedne stalne situacije i druge… Neke od tih situacija mogu, bez sumnje, zaslužiti da bude preferirane drugima, ali nijedna od njih ne zaslužuje da je se progoni tolikim strastvenim žarom koji nas tjera na kršenje pravila razboritosti ili pravednosti, ili da remeti budući mir našeg duha, bilo od srama sjećanja na naše vlastite ludosti, ili od kajanja zbog užasa naše nepravednosti.” Drugim riječima: da, neke stvari su bolje od drugih.

Trebali bi imati preferencije koje nas vode u jednu budućnost nad drugom. Ali kad nas te preferencije vode prejako i prebrzo jer smo precijenili razlike između tih budućnosti, došli smo u opasnost. Kada je naša ambicija ograničena, navodi nas da veselo radimo. Kada je neograničena, navodi nas da lažemo, varamo, krademo, naudimo drugima, da žrtvujemo stvarne vrijednosti. Kada su naši strahovi ograničeni, mi smo razumni, oprezni, promišljeni. Kada su naši strahovi neograničeni i preuveličani, postanemo nesmotreni, kukavički.

Pouka s kojom vas želim ostaviti iz ovih podataka je da su naše čežnje i naše brige do neke mjere pretjerane, jer u nama samima imamo kapaciteta za proizvodnju baš onog za čim stalno jurimo kad odaberemo iskustvo.

Dan Gilbert, Prijevod: Hrvoje Simić Izvor: www.ted.com

Prijatelj vašeg uspjeha