Koje to dvije greške svi radimo kod donošenja odluka?

Svi mi svakodevno donosimo odluke; želimo znati kako učiniti pravu stvar – u područjima financija, preko gastronomije i struke, do ljubavi. I sigurno, kada bi nam netko stvarno mogao reći kako učiniti baš pravu stvar u bilo koje vrijeme, to bi bio ogroman dar.

Pa, u stvari, svijet je dobio taj dar 1738., od svestranog Nizozemca, Daniela Bernoullia. Danas vam želim govoriti o tome što je taj dar, i također vam želim objasniti zašto nije doprinjeo apsolutno ničemu.
Sad, ovo je Bernoullijev dar. Direktno citiran. I ako izgleda nerazumljivo – pa, pisan je na grčkom. Ali jednostavan hrvatski prijevod – puno manje precizan, ali vjeran srži onoga što je Bernoulli želio reći – je ovaj: Očekivana korisnost bilo koje naše radnje – dobit koju možemo očekivati – je umnožak dvije jednostavne stvari: vjerojatnosti da će nam neka radnja omogućiti dobit, i vrijednosti koju nam predstavlja ta dobit.
U nekom smislu, što je Bernoulli govorio je da, ako možemo procijeniti i pomnožiti ove dvije stvari, uvijek ćemo znati točno kako se ponašati.

Ova jednostavna jednadžba je, čak i za one koji ne vole jednadžbe, nešto na što ste prilično navikli. Evo primjera: Kada bih vam rekao, ‘ajmo igrati jednu igru s novčićima. Ja ću baciti novčić, ako padne glava dat ću vam 10 dolara, ali mi morate platiti četiri dolara da bi ste igrali sa mnom. Većina vas bi rekla: može, prihvaćam okladu. Zato što znate da su izgledi za pobjedu jedna polovina, dobit u tom slučaju je 10 dolara, što ispadne pet, što je više nego što vam naplaćujem za igru. Dakle, odgovor je: da. Ovo statističari stručno nazivaju vraški dobrom okladom.

Sad, ideja je jednostavna kad ju se primjenjuje na bacanje novčića, ali zapravo, nije tako jednostavna u svakodnevnom životu. Ljudi užasno procjenjuju obje ove stvari, i to je ono o čemu želim razgovarati danas s vama.
Postoje dvije greške koje ljudi čine kada pokušavaju odlučiti kako napraviti pravu stvar: greške u procjeni izgleda za uspjeh i greške u procjeni vrijednosti vlastitog uspjeha. Govoriti ću prvo o prvoj. Računati vjerojatnost se čini prilično lakim: postoji 6 strana na kocki, dve strane na novčiću, 52 karte u špilu. Svi znate koliko je vjerovatno da ćete izvući asa pika ili da će “pasti glava”. Ali kako ispada, ova ideja nije lako primjenjiva na svakodnevni život. Zato Amerikanci potroše više – trebao bih reći, izgube više – kockajući, nego na sve druge oblike zabave zajedno. To je zato što ljudi ne računaju vjerojatnosti tako.

Način na koji ljudi računaju vjerojatnost traži da prvo razgovaramo o svinjama. Što mislite, da li ima više pasa ili svinja na uzicama viđenih nekoga dana u Oxfordu. I naravno, svi znate da je odgovor: pasa. A znate da je odgovor “pasa” zato što ste se na brzinu prisjetili slučajeva u kojima ste vidjeli pse i svinje na uzicama. Bilo je vrlo lako prisjetiti se da ste vidjeli pse; ne tako lako sjetiti se svinja. I svatko je od vas pretpostavio da ako je lakše prisjetiti se pasa na uzicama, onda su psi na uzicama vjerojatniji. To nije loše opće pravilo, osim kada jest.

Evo, na primjer, zadatka sa riječima. Ima li u engleskom jeziku više riječi od četiri slova sa “R” na trećem mjestu ili sa “R” na prvom mjestu? Pa, provjeriti ćete nakratko u sjećanju, brzo pregledati, i strašno je lako reći sebi, Ring, Rang, Rung, a jako je teško reći si Pare, Park: ove riječi dolaze sporije. Ali zapravo, postoji puno više riječi u engleskom jeziku sa “R” na trećem mjestu, nego na prvom. Riječi kod kojih je “R” na trećem mjestu dolaze sporije do svijesti ne zato što su manje vjerojatne, neobične ili rijetke. To je zato što se um prisjeća riječi po prvom slovu. Izviknete glas “S” i riječ sama dođe. To je kao i u rječniku – teško je tražiti stvari po trećem slovu. Dakle, ovo je primjer kako ideja da vam brzina kojom se um prisjeća stvari može dati osjećaj o njenoj vjerojatnosti – ta ideja može zavarati. I to ne samo u zagonetkama. Na primjer, kada Amerikance pitate da procjene vjerojatnost da će umrijeti na neki zanimljiv način – to su procjene broja godišnjih smrtnih slučajeva na 200 milijuna amerikanaca. Pitaju obične ljude, kao što ste vi, da procijene koliko ljudi umre u tornadima, od vatrometa, astme, utapanjem, itd. Usporedite te brojeve sa stvarnima.

Vidi se vrlo zanimljiv trend. Prvo, dvije stvari su jako precjenjene: tornada i vatrometi; a dvije su jako podcjenjene: smrt utapanjem i smrt od astme. Zašto? Kada ste zadnji put uzeli novine u kojima je naslov bio “Dječak umro od astme?” To nije zanimljivo jer je tako uobičajeno. Svima nam je lako prisjetiti se slučajeva iz vijesti ili novina kada smo vidjeli kako tornada ruše gradove, ili nekog jadnika koji si je raznio ruke vatrometom za Novu godinu. Utapanja i astma nisu pretjerano medijski pokriveni. Njih se ne prisjećamo lako i zato ih znatno potcjenjujemo.
Stvarno, ovo je kao igra iz Ulice Sezam, “Koja stvar ne pripada?” I u pravu ste kada kažete da je bazen taj koji ne pripada, zato što je bazen jedina stvar na ovoj slici koja je zapravo vrlo opasna. Vjerojatnije je da ćete umrijeti taj način nego od tri preostala načina skupa.

Loto je odličan primjer, naravno – odličan slučaj za testiranje ljudske sposobnosti računanja vjerojatnosti. I ekonomisti – oprostite, vi koji igrate loto – ali ekonomisti, bar između sebe, nazivaju loto porezom na glupost, jer su izgledi da vam se isplati ulaganje novca u kupnju listića približno jednaki bacanju novca direktno u WC školjku – što, usput, ne traži da stvarno odete u trgovinu i kupite nešto.
Zašto bi itko ikad igrao loto? Pa, postoje mnogi odgovori, ali je jedan zasigurno, taj da vidimo dosta pobjednika. Zar ne? Kada ovaj par dobije na lotu, ili kada se poznati voditelj pojavi na vašem pragu sa ogromnim čekom – kako se kvragu unovčuje stvar te veličine, ne znam. Vidimo ovo na televiziji; čitamo o tome u novinama. Kada ste zadnji put vidjeli iscrpne intervjue sa svima koji su izgubili? Uistinu, kada bi tražili da televizijske kuće prikažu intervju od 30 sekundi sa svima koji su izgubili svaki put kada intervjuiraju pobjednika, 100 miliona gubitnika u zadnjem krugu lota bi uzeli devet i po godina vaše nepodjeljene pažnje samo da bi ih odgledali kako kažu “Ja? Izgubio.” “Ja? Izgubio.” Sad, ako bi ste gledali devet i pol’ godina televizije — bez sna, bez piš-pauze – gledanja samo u gubitnike, gubitnike, gubitnike i onda na kraju bude 30 sekundi gdje netko kaže “Ja sam pobijedio!”, vjerojatnost da bi ste igrali loto bila bi vrlo mala.
Gledajte, mogu vam to dokazati: evo malog lota. Postoji 10 listića u ovom lotu. Devet ih je prodano ovim osobama. Kupnja listića košta vas jedan dolar, a ako pobjedite, dobijate 20 zelembaća. Je li ovo dobra oklada? Pa, Bernoulli nam kaže da je: očekivana vrijednost od ove igre je dva dolara; ovo je loto u koji bi ste trebali uložiti vaš novac. I većina ljudi kaže, “OK, igrati ću.”

Sad, malo drugačija verzija ovog lota: zamislite preostalih devet listića ima jedan debeli tip, koji se zove Leroy. Leroy ima devet listića; ostao je jedan. Da li ga želite? Većina ljudi neće igrati ovaj loto. Sad, možete vidjeti da se izgledi za pobjedu nisu promijenili, ali je sada fantastično jednostavno zamisliti ko će pobijediti. Lako je vidjeti Leroya sa čekom, zar ne? Ne možete reći: “Imam jednake šanse kao i drugi”, zato što nemate jednake šanse kao Leroy. Činjenica da su svi ostali listići u vlasništvu jednog tipa mijenja vašu odluku o igranju, iako ni na koji način ne mijenja vjerojatnost pobjede.
Sad, procjena izglednosti, koliko god se činila teškom, je laka kad se usporedi sa pokušajima procjene vrijednosti: pokušavanje određenja vrijednosti nečega, koliko ćemo uživati u tome, koliko će nam zadovoljstva donijeti. Sada želim pričati o pogreškama u vrijednosti. Koliko je vrijedan ovaj hamburger? Da li je vrijedan 25 dolara? Većina bi intuitivno rekla da nije – ne bi ste toliko platili za njega.

Ali zapravo, da bi ste odlučili je li Big Mac vrijedan 25 dolara potrebno je zapitati se jedno, i samo jedno pitanje, koje je: Šta još mogu sa 25 dolara? Ako ste ikada bili na jednom od onih dugotrajnih putovanja do Australije i shvatili ste da vam neće posluživati nikakvu hranu, a netko iz reda ispred vas otvara vrećicu iz McDonaldsa, i taj miris prelazi preko vašeg sjedala, pomislite, ne mogu ništa učiniti sa ovih 25 dolara u narednih 16 sati. Ne mogu ih čak ni zapaliti – uzeli su mi upaljač! Odjednom, 25 dolara za Big Mac se čini dobrom pogodbom.

S druge strane, ako posjećujete nerazvijenu zemlju, i za 25 dolara možete dobiti gurmansko jelo, to je daleko previše za Big Mac. Zašto ste svi bili sigurni da je odgovor na pitanje “Ne”, čak i prije nego što sam vam rekao bilo što o kontekstu? Zato što je većina vas usporedila cijenu ovog Big Maca sa cijenom na koju ste navikli. Rađe nego da pitate, “Što još mogu učiniti sa mojim novcem”, uspoređujući ovo ulaganje sa drugim mogućim, vi ste usporedili sa prošlošću. I ovo je sistematska pogreška koju ljudi čine. Znali ste da ste ranije plaćali 3 dolara; 25 je nečuveno skupo.

Ovo je greška, i to vam mogu dokazati pokažem li vam razne iracionalnosti kojima ona vodi. Na primjer, ovo je, naravno, jedan od najslađih trikova u marketingu; reći da je nešto nekad bilo skuplje, i odjednom izgleda kao vrlo dobra pogodba. Kad se ljude pita za dva različita posla: posao na kojem zarađujete 60 tisuća, pa 50, pa 40, posao na kojem vam svake godine smanjuju plaću, i jedan na kojem dobijate povišicu, ljudi više vole drugi posao od prvog, usprkos činjenici da je svima rečeno da će zaraditi puno manje. Zašto? Zato što smatraju da su smanjenja plaće lošija od povišica, iako je ukupna zarađena svota veća kod smanjujućih. Evo još jednog lijepog primjera.

Aranžman za odmor na Havajima za 2000 dolara sad se prodaje za 1600. Pretpostavimo da ste htjeli ići na Havaje, biste li kupili ovaj aranžman? Većina ljudi kaže da bi. Evo malo drugačije priče: Aranžman za odmor na Havajima, koji je koštao 2000 dolara sad se prodaje za 700, pa odlučite razmisliti o tome kroz tjedan. Kad svratite do agencije, akcija je završila aranžman sad stoji 1500. Bi ste li ga kupili? Većina ljudi bi rekla, ne. Zašto? Zato što je koštao 700 i nema šanse da sad platim 1500 za nešto što je prošlog tjedna bilo 700.
Ova tendencija uspoređivanja sa prošlošću čini da ljudi propuste bolju priliku. Drugim riječima, dobra prilika koja je nekad bila odlična nije ni približno dobra kao loša prilika koja je nekad bila užasna.

Evo još jednog primjera kako nas uspoređivanje s prošlošću može zbuniti pri donošenju odluka. Zamislite da idete u kazalište. Na putu ste do kazališta. U novčaniku imate ulaznicu koju ste platili 20 dolara. Također imate i novčanicu od 20 dolara. Kada stignete do kazališta, otkrivate da ste putem izgubili ulaznicu. Bi ste li potrošili ostatak vašeg novca na novu ulaznicu? Većina ljudi odgovara da ne bi. Sad, promjenimo samo jednu stvar u scenariju. Na putu ste do kazališta, a u novčaniku imate dvije novčanice od 20 dolara. Kad ste stigli otkrivate da ste izgubili jednu od njih. Bi ste li potrošili preostalih 20 dolara na ulaznicu? Pa, naravno: Došao sam u kazalište da pogledam predstavu. Kakve veze ima to što sam izgubio 20 dolara putem?
Sad, za slučaj da niste shvatili, evo shematskog prikaza događaja, OK? (Smijeh) Putem, nešto ste izgubili. U oba slučaja to je bio komadić papira. U jednom slučaju bio je sa slikom američkog predsjednika, a u drugom nije. Koja bi, kvragu, trebala biti razlika? Razlika je, kada ste izgubili kartu pomislili ste, neću platiti dva puta istu stvar. Usporedili ste sadašnju cijenu predstave: 40 dolara s prijašnjom od 20 dolara i pomislili ste kako je to loša pogodba. Uspoređivanje sa prošlošću uzrokuje puno problema koje bihevioralni ekonomisti i psiholozi nalaze u ljudskim pokušajima određenja vrijednosti. Ali čak i kada uspoređujemo sa mogućim, umjesto sa prošlošću, i dalje činimo razne greške. Pokazati ću vam jednu ili dvije.

Jedna od stvari koju znamo o uspoređivanju je; prilikom uspoređivanja dve stvari dolazi do promjene njihovih vrijednosti. Tako se u 1992. ovaj momak, George Bush, za nas koji smo bili, tako reći na liberalnoj strani političkog spektra, nije činio pretjerano dobrim tipom. Odjednom, gotovo da čeznemo za njegovim povratkom. (Smijeh) Usporedba mijenja način na koji ga vrednujemo.
Sad, prodavači su ovo znali davno prije drugih, naravno, i oni koriste ovu mudrost kako bi vam pomogli — da vas poštede nepravednog tereta novca. Na mjestu prodavača; ako bi ste ušli u vinariju i morali bi ste kupiti bocu vina, a vidite ih ovdje za 8, 27 i 33 dolara, što bi ste učinili? Većina ljudi ne želi najskuplje, a ne želi ni najjeftinije. Pa će se odlučiti za stvar u sredini. Ako ste pametan prodavač, onda ćete staviti jako skup artikal na policu, koji nitko nikada neće kupiti, jer odjednom se vino od 33 dolara ne čini tako skupim u usporedbi.

Dakle, govorim vam nešto što ste već znali: naime, da usporedba mijenja vrijednost stvari. Evo zašto je to problem: problem je što, kad donesete kući to vino od 33 dolara neće biti važno pored čega se ono nalazilo na polici. Uspoređivanja koja vršimo dok procjenjujemo vrijednost, kada pokušavamo ocjeniti koliko će nam se stvari sviđati, nisu ista uspoređivanja koja ćemo vršiti prilikom konzumacije istih. Ovaj problem promjenjivih usporedbi može osujetiti pokušaje donošenja racionalnih odluka.
Dati ću vam primjer. Moram vam pokazati nešto iz vlastitog laboratorija; samo da provučem ovo. Ovo su ispitanici koji će u ogledu biti pitani najjednostavnije pitanje: Koliko ćete uživati jedući čips, za jednu minutu od sada? Oni sjede u sobi a čips je ispred njih. Kod nekih ispitanika, u udaljenom kutu sobe nalazi se kutija Godiva čokolada, a kod drugih konzerva mesnog doručka. Zapravo, ove stvari koje se nalaze u sobi mijenjaju koliko ispitanici misle da će uživati u čipsu. Naime, oni koji gledaju u mesni doručak misle da će čips biti baš ukusan; a oni koji gledaju Godiva čokolade misle da neće biti ni približno ukusan. Naravno, šta se desi kada pojedu čips? Pa, gledajte, ne treba vam psiholog da vam kaže da kad su vam usta puna masne, slane, hrskave, ukusne zakuske, ono što se nalazi u kutu sobe baš nikako ne utječe na vaše gustatorno iskustvo. Svejedno, njihova predviđanja su iskrivljena usporedbom koja ipak ne mijenja njihovo iskustvo.

Svi ste ovo i sami iskusili, čak i ako nikad niste došli pojesti čips u naš laboratorij, pa evo pitanja: Želite kupiti auto-radio. Trgovina pored vaše kuće prodaje radio koji želite za 200 dolara, ali ako bi ste se odvezli na drugu stranu grada, mogli bi ste ga kupiti za 100. Dakle, bi ste li vozili za popust od 50% i uštedjeli 100 dolara? Većina ljudi kaže da bi. Ne mogu zamisliti da ga kupe po duploj cijeni kada ga, samo da se odvezu preko grada, mogu kupiti za duplo manje.
Sad, zamislimo umjeto ovoga da želite kupiti auto koji ima radio, a trgovina pored vaše kuće ga prodaje za 31.000. Ali ako bi ste se odvezli preko grada, mogli bi ste ga kupiti za 30.900. Bi ste li vozili da ga kupite? Ovog puta, ušteda je 0.003 posto – 100 dolara. Većina kaže da se ne bi vukla na drugu stranu grada kako bi uštedila 100 dolara na kupnji automobila.
Ovakav način razmišljanja izluđuje ekonomiste, a i trebao bi. Ovih 100 dolara koje ste uštedjeli – haloo! – ne znaju odakle su došli. Ne znaju na čemu ste ih uštedjeli. Kad odete u dućan s njima ne kažu: ja sam novac ušteđen na auto-radiju, ili ja sam glupi novac ušteđen na autu. To je samo novac. Ako je vožnja preko grada vrijedna 100 dolara, onda vrijedi 100 dolara bez obzira na čemu ste ih uštedjeli. Ali ljudi ne razmišljaju tako. Zato ne znaju uzima li upravitelj njihovog fonda 0,1 posto, ili 0,15 posto od njihovih ulaganja, ali zato skupljaju kupone kako bi uštedjeli par kuna na pasti za zube.

Sad, kako možete vidjeti, ovo je problem kod promjenjivih usporedbi, jer vi zapravo uspoređujete tih 100 dolara sa kupovinom koju obavljate, ali kad budete trošili taj novac, nećete činiti tu usporedbu. Svi ste imali ovakvo iskustvo.
Ako ste Amerikanac, na primjer, vjerojatno ste putovali u Francusku. Na putovanju ste možda upoznali par iz vašeg rodnog grada, i pomislili ste, “Moj Bože, ovi ljudi su tako topli. Tako su dobri prema meni. Mislim, u usporedbi sa svim ovim ljudima koji me mrze kad pokušavam govoriti njihovim jezikom, a još i više kad ne pokušavam, ovi ljudi su stvarno divni.” I tako proputujete Francuskom sa njima, a kad se vratite kući, pozovete ih na večeru, i šta otkrijete? U usporedbi sa vašim stalnim prijateljima, ovi su dosadni i glupi! Zato što u ovom novom kontekstu, usporedba je vrlo, vrlo drugačija. Zapravo, shvaćate da su vam toliko mrski da bi ste se prijavili za francusko državljanstvo.

Sad, isti problem postoji i kad kupujete muzički uređaj. Odete u trgovinu i tamo vidite 2 para zvučnika – ovi veliki, kutijasti monoliti i ovi mali, elegantni zvučnici. Slušate ih, i pomislite, znaš, stvarno se čuje razlika: Ovi veliki se čuju malo bolje. Pa ih i kupite, donesete kući i, potpuno poremetite unutrašnje uređenje. A problem je, naravno, što je ta usporedba koju ste učinili u trgovini usporedba koju više nikada nećete učiniti. Koji su izgledi da ćete godinama kasnije pustiti muziku i reći, “Zvuče puno bolje od onih malih”, kojih se ni ne sjećate da ste čuli.

Problem promjenjivih usporedbi je još teži kada su odluke raspoređene kroz vrijeme. Ljudi imaju puno problema donoseći odluke o stvarima koje će se dogoditi u različitim vremenima. A psiholozi i bihevioralni ekonomisti su otkrili da ljudi uvelike koriste dva jednostavna pravila. Postaviti ću vam jedan vrlo lak problem, drugi vrlo lak problem i treći, težak problem.
Evo prvog lakog problema: Možete sada dobiti 60 dolara ili 50 dolara, isto sada. Što bi ste izabrali? Ovo nazivamo IQ testom s jednim pitanjem, OK? I svi smo, nadam se, odabrali više novca; iz razloga što vjerujemo da je više bolje nego manje.
Evo drugog problema: Možete dobiti 60 dolara sada, ili 60 dolara za mjesec dana. Što bi ste izabrali? Opet lagana odluka, jer svi znamo da je prije bolje nego kasnije. Teško je donositi odluke kada su ova dva pravila u sukobu. Na primjer, kada vam se ponudi 50 dolara sada, ili 60 za jedan mjesec. Ovo je tipični primjer mnogih situacija u životu u kojima bi ste zaradili čekanjem, ali bi ste morali biti strpljivi. Što mi znamo? Što ljudi čine u ovakvim situacijama? Pa, ljudi su najčešće vrlo nestrpljivi. To jest, traže da kamatna stopa bude stotine ili čak tisuće posto da odgode zadovoljenje i pričekaju do sljedećeg mjeseca za tih dodatnih 10 dolara. Možda to i nije neka naročita stvar, ali je značajno kako ovo nestrpljenje brzo nestaje ako jednostavno promjenimo vrijeme isporuke ovih monetarnih jedinica. Zamislite da možete dobiti 50 dolara za godinu dana – 12 mjeseci – ili 60 dolara za 13 mjeseci. Što sada nalazimo? Ljudi će rado čekati: kada već čekaju 12 mjeseci, mogli bi čekati i 13.

Što je uzrok ovoj dinamičnoj nedosljednosti? Usporedbe. Problematične usporedbe. Pokazati ću vam.
Ovaj graf pokazuje rezultate koje vjerujem da bi smo dobili da sam vam ostavio dovoljno vremena za odgovaranje, to jest, da ljudi smatraju da je subjektivna vrijednost od 50 veća od subjektivne vrijednosti 60, kada bi ih dobili sada, odnosno za jedan mjesec — sa odgodom od 30 dana. Ali pokazuje se obrnut obrazac kada se cijela odluka pomjeri za godinu dana u budućnost. Sad, zašto uopće dobijamo ovakav uzorak rezultata?
Ovi dečki nam mogu reći. Ovdje vidite dva dečka, jedan je veći od drugoga: vatrogasac i violinist. Oni će se postepeno primicati horizontu, sve dok ne nestanu, a ja želim da primjetite dvije stvari. U nijednom trenutku vatrogasac se neće činiti nižim od violinista. Ipak, čini se da se razlika među njima smanjuje. Prvo vam se čini kao tri centimetra; zatim dva centimetra, i tako dok napokon ne padnu sa ruba Zemlje.

Evo rezultata ovoga što sam vam upravo pokazao. Ovo je subjektivna visina – visina ove dvojice u raznim točkama. Želim da vidite kako su dvije stvari istinite. Prva, što su udaljeniji, to se čine manjima; i druga, vatrogasac je uvijek veći od violinista. Ali pogledajte što se događa kada maknemo neke od njih. Tako je. Sa male udaljenosti, violinist izgleda viši od vatrogasca, ali na većoj udaljenosti, njihov normalan, istinit odnos je očuvan. Kako je rekao Platon, prostor je veličini isto što i vrijeme vrijednosti. Ovo su rezultati teškog problema kojeg sam vam zadao: 60 sada ili 50 za jedan mjesec? A ovo su subjektivne vrijednosti, i možete vidjeti da su naša dva pravila očuvana.
Ljudi uvijek misle da je više bolje nego manje: 60 je uvijek bolje nego 50; i uvijek misle da je prije bolje nego kasnije: stupci s ove strane su viši nego stupci s ove strane. Gledajte što se događa kada izbacimo neke od njih. Odjednom imamo onu dinamičnu nedosljednost koja nas je bunila. Imamo trend u kojem ljudi uzimaju 50 dolara sada rađe nego da čekaju mjesec dana, ali ne ako je odluka pomjerena u budućnost. Primjetite zanimljivost na koju ovo ukazuje — naime, kad se nađu u budućnosti, ljudi će se predomisliti. To jest, kako se bude približavao 12. mjesec, reći ćete: o čemu sam razmišljao, da čekam još jedan mjesec za 60 dolara? Uzeti ću ja tih 50 dolara sada.

Dobro, pitanje s kojim bih želio završiti je slijedeće: Ako smo tako prokleto glupi, kako smo došli do Mjeseca? Jer, mogao bih nastaviti još dva sata izlažući dokaze o ljuskoj nesposobnosti procjene vjerojatnosti i nesposobnosti procjene vrijednosti.
Odgovor na ovo pitanje je, mislim, odgovor koji ste već čuli u nekim od razgovora, i usudim li se reći, kojeg ćete čuti ponovo: naime, naši mozgovi su evoluirani za vrlo različit svijet od ovog u kojem živimo. Oni su razvijeni za svijet u kojem ljudi žive u vrlo malim grupama, rijetko sreću nekoga tko se jako razlikuje od njih samih, žive relativno kratke živote sa malo izbora i, najveći problem je bio kako jesti i pariti se danas.

Bernoullijev dar, Bernoullijeva mala formula nam omogućuje, govori nam kako bi trebali razmišljati u svijetu za kojeg nas priroda nije dizajnirala. To objašnjava zašto je tako loše koristimo, ali također objašnjava zašto je strašno važno da postanemo dobri u tome, brzo. Mi smo jedina vrsta na ovoj planeti koja je ikad držala svoju sudbinu u svojim rukama. Nemamo značajnih grabežljivaca, gospodari smo naše fizičke okoline; stvari zbog kojih vrste ineča izumiru nama više nisu nikakva prijetnja. Jedina stvar – jedina stvar – koja nas može uništiti, doći glave su naše vlastite odluke. Ako za 10 000 godina više ne budemo ovdje, to će biti zato što nismo mogli iskoristiti dar koji nam je dao mladi Nizozemski momak, 1738.; zato što smo potcjenili vjerojatnost budućih boli i precjenili vrijednost trenutnih užitaka.

Dan Gilbert, Izvor: //www.ted.com/

Prijatelj vašeg uspjeha